RTV Teorija i praksa

označava, a tiče se istina (biča) empirijskog života. I, naravno, buduči da je umetničko delo znakovno simbolički korpus obrazovan čulnim formama, ikoničkim prezentacijama, to je i sam akt recepcije, tj. komunikacije sa delom i u njemu transponovanom stvarnošču definisan semantičko značenjskim statusom simboličkih oblika od kojih je sazdana njegova struktura; a ti oblici su, rekli smo, čulno telesne forme, znaci. U imaginarno se, prema tome, aktom recepcije zahvata spolja, sa površine njegovog transpozicionog ustrojstva, tj. čulno perceptivnim sprezanjem recipijenata sa formalnom strukturom dela; i to od analoško-čulnog prema simboličko-metaforičkom sloju ideja ovaploćenih u likovno figurativnoj instanci globalne strukture dela; od analoškog ka simboličkom ne samo zbog toga da bi se mimetički ili asocijativno naslutile egzistencijalne dimenzije stvarnosti več i da bi se metaforički prizvale asocijacije o projektivnim mogućnostima empirijski datog, stvarnosti - da se komunikacijom posredovanom umetničkim delima otkrije mogučnost transcendencije postojećeg, da se stvarnost rastvori aluzivno sugerisanim mogućnostima, prevladavanjem stvarnošču koje još nema u statusu sugerisanom umetničkim delom. AKT RECEPCIJE I NJEGOVA STRUKTURA Sam akt recepcije, sveden na elementarne procedure estetskog doživljavanja umetničkog dela, izgledao bi otprilike ovako: 1) Nivo čulno opažajnog sprezanja recipijenata sa delom; ta ravan komunikacije recipijenata sa delom je uslovljena, kako smo utvrdili, činjenicom da je delo korpus poidejenih formi u svojoj pojavnoj strukturi; ideje su unutrašnje punjenje - konceptualna referenca ikoničkih prezentacija, likovno figurativnog tkiva, prožetog tim idejama, porukom. Prema tome, nijedna od instanci globalne strukture umetničkog dela - njegova likovno figurativna organizacija, odnosno intelektualno logičko zaleđe čulno telesnih formi, ne može da se iskusi ponaosob, već simultano - u sintezi. Naravno, kad je reč o umetničkom doživljavanju

66