RTV Teorija i praksa

pojedinaca; umetnički doživljaj postaje sam po sebi ekspresivna struktura do koje se sada, naravno, doseže jednotn posuvraćenom logikom mentalno psiholoških procedura; ne više od čulno-perceptivnog ka intelektualno-logičkom, apstraktnom, nego obratno, instrumentima apstraktno logičkog rasuđivanja intelektualnoj logičkoj rekonstrukciji se podvrgavaju iskustva koja se tim kategorijama apriori ne mogu definisati. I tu leži paradoks i sva tragika čovekovih potreba da se po svaku cenu intelektualno, apstraktno logičkim intervencijama obračuna sa svim što je nepatvorenim procedurama umetničkog doživljaja doživeo u estetskoj komunikaciji sa delom umetničke vrednosti. KOMUNIKACIJA SA DELOM - KOMUNIKACIJA SASTVARNOŠĆU Komunikacija sa delom, a njegovim posredstvom i sa empirijskom stvarnošču u njemu transponovanom, ne dovodi se do svog socio-psihološkog kraja jedino aktom emocionalnog doživljavanja dela i njegovih indikacija. Komunikativni čin je kompleksno zbivanje: osim umetničkog doživljaja pretpostavlja i akt njegovog prosuđivanja - refleksivne obrade, kritičkog kvalifikovanja estetskih činjenica. Aktima refleksivne obrade delom inspirisanog iskustva, recipijenti se, u stvari, obračaju umetničkom doživljaju, ali ne s namerom da ga ponovo reprodukuju i estetskim evokacijama prizovu, več da bi ga prosudili, da bi kritički proverili svoj odnos prema implikacijama dela. I tu i počinje komunikacija recipijenata sa stvarnošču posredovanom umetničkim delom; jer prosuđivanje umetničkog dela implicite pretpostavlja i akt kritičkog sravnjivanja umetničkog dela, imaginarne stvarnosti, sa sopstvenim empirijskim zaleđem, praktičnim životnim procesima. Cilj je da se tom komparativnom analizom zasnuje i vrednosna kvalifikacija globalnih artefakata, umetničkim delom kao estetskim faktorom, i to mehanizmima mišljenja tih fakata, a ne njihove fantazijske reprodukcije. To je i put ka empirijskom jezgru umetničke transpozicije, ka razotkrivanju kontrapunkta u koji, intervencijama kreativnog duha

71