RTV Teorija i praksa

„Мој predlog bi bio da emisija i dalje ostane, jer ona je toliko omiljena i kod nas odraslih i kod dece starijeg uzrasta, što vidim po svome sinu koji je gleda kad god je kod kuće, a predstoji mu već odlazak u vojsku, a da se ne govori o tome koliko je omiljena kod mališana. Stigne Kockica tamo gde i ne pomisliš da bi mogla stići. To je ono što je deci toliko drago. Ona je bila u svim krajevima Jugoslavije, to je nešto što je izuzetno” (M. Kuzmanov). „Моје lično mišljenje je i dan-danas da Kockica ne može da menja formu, nego treba samo iste stvari da kaže malo drugačije... To je idealna forma, to je pričanje priče; deca vole priču, a mi moramo uvek da imamo na umu da radimo za decu do šest-sedam godina, a to što dođu i malo starija samo je jedan plus... I taj način prezentacije je bitan, da se ta deca uhvate za temu i da mogu da je prate. Ta forma od pola sata je najidealnija. Jer deca mogu da gledaju 20-25 minuta, a ako se stave neke muzičke numere onda to može da zadrži pažnju dece i do pola sata...” (M, Kovačević). „Predložila bih da povremeno, bar neke emisije koje su izuzetne, repriziramo za sadašnju predškolsku decu, da pogledaju emisiju od pre pet ili deset godina, One če možda delovati naivno u nekim situacijama, ali je dobro da se malo i uporede. Kao kada slušamo pesmu nekog pevača od pre pedeset godina, pa nam čudno izgleda, ali ima svoju draž. Mogli bismo bar neke emisije da ponovimo za decu koja ih nisu gledala. A mislim da bi ih rado gledala i deca koja su u tim emisijama učestvovala, kao i odrasli Ijudi koji inače gledaju ove emisije i treba da ih gledaju, jer se tako pomalo i oni uče kako da postupaju sa decom, kako da se igraju...” (M. Nedeljkovič). „Predložila bih da Kockica ide dalje, da prati program rada u vrtičima, koji se menja... I molila bih da se popodnevni termini prilagode vremenu kad deca mogu da gledaju emisiju, jer u vreme kad se ona ponavlja posle podne deca se vračaju kuči, daleko stanuju i često se žale da nisu mogla da vide Kockicu (M. Kilibarda).

197