RTV Teorija i praksa

kvalitativni uspesi pripišu samo aspiracijama proizvođača programa. Mada i primeri iz drugih zemalja deiimično obuhvataju ciljeve javne službe, nijedan ga ne sprovodi u praksi kao što je to u Britaniji, uključujuči: 1. univerzainu rasprostranjenost zadovoljavajučeg signala na sva četiri postoječa RTV kanala; 2. programi zadovoljavaju tri uslova podjednakog značaja: izbor, kvalitet i popularnost; 3. poštuje se obaveza da se pruže zabava, informisanje i obrazovanje; 4. sva televizijska ponuda se pridržava standarda nepartijnosti, pristojnosti, ukusa itd; 5. programi se prikazuju po shemama koje vode računa o danu u nedelji i vremenu emitovanja; 6. postoji odgovornost prema Parlamentu kao produženoj ruci kontrole; 7. postoji spremnost da se izađe u susret željama publike ргеко profesionalnih vrednosti. Ova poslednja tačka uvodi još jedan moguć kriterij - stepen do koga RTV sistem omogučava masovnoj publici da izrazi svoju procenu dobrog kvaliteta programa. Uprkos zadržavanju rajtijanske tradicije, veliki deo RTV difuzije tipa javne službe kao Sto je to u Britaniji, onakav je kako je to želela masovna publika: brinuo je o negovanju popularnog ukusa visokim standardima proizvodnje i stvarao razlike kako bi proširio interesovanja i horizonte bez otpora koji su moguči kada se želi podizanje ukusa. Po tome se razlikuje od ostalih evropskih sistema koji su manje ili više primeri direktnog prenošenja specifičnih interesa društvenih i političkih grupa preko saveta RTV organizacija (kao u Holandiji, SR Nemačkoj i Italiji). Zbog toga nam izgleda da je bio sposobniji da preživi sadašnje rivalstvo komercijalnih konkurenata. Baš zato što su RTV organizacije imale malo sluha za potrebe publike, novi konkurenti su bili u stanju da se predstave kao zastupnici naroda naspram otuđenih i gluvih elita. Na primer, izveštaj iz Italije kaže da je konkurencija izbacila RAI iz monopolske „inercije” i dovela je do saznanja ~da publika želi modifikaciju

101