RTV Teorija i praksa

značajne svrhe: da pomogne deci da bolje i svestranije upoznaju svet koji ih okružuje i da doprinese tome da druženje među decom, kao i ono između dece i odraslih, bude zanimljivije i sadržajnije. Mnogi teoretičari i istraživači ističu televiziju kao moćno sredstvo uticaja na stavove Ijudi. Ova njena moć, naravno, dobija na značaju kada su u pitanju deca, posebno predškolska, upravo zbog njihove sklonosti da, u večoj meri nego odrasli, veruju onome što vide na televiziji, o čemu je nešto ranije bilo reči. Mnoga istraživanja, naime, pokazuju da su, u poređenju sa odraslima, deca znatno sklonija da poveruju da nema razlike između stvarnosti i načina na koji je ona prikazana na televiziji. Pozivajuči se na ove istraživačke nalaze, mnogi psiholozi, lekari, sociolozi, vaspitači i roditelji u Americi, zemiji sa najviše sati emitovanja televizijskog programa na svetu, zvone na uzbunu: kakve če stavove prema životu i Ijudima koji ga okružuju imati dete koje, kako je izračunato, u proseku vidi 18 000 übistava na televiziji pre nego što odraste, ili oko 40 nasilničkih postupaka na sat? Čak i ako se zanemare ove drastične brojke, ostaje činjenica da su sadržaji večine programa takvi da izrazito podstiču stvaranje etničkih, rasnih i polnih stereotipa i predrasuda (etničke manjine i pripadnici ostalih rasa obično se prikazuju u manje povoljnom svetlu nego belci anglosaksonskog porekla; žene se prikazuju kao pasivne, neodlučne, nesamostalne, daleko češče nego muškarci koji uglavnom vode ~glavnu reč”). Najkraće rečeno, kažu ovi zabrinuti stručnjaci, na televizijskim ekranima ima daieko više nasilja, belaca, muškaraca i pripadnika srednje klase nego što ih u svetu zaista ima. Ako se, dakle, ima u vidu to da je slika sveta koju prikazuje televizija nerealna, a da su deca, znatno više nego odrasli, sklona da toj siici veruju, razlozi za uzbunu su jasni. Slika sveta koju prikazuju jugoslovenski TV programi, koliko nam je poznato, nikad nije ovako detaljno analizirana (mada je bilo nekih takvih pokušaja), no i pored toga, na sreču, nemamo razloga da strahujemo da bi rezuitati te anaiize biii tako porazni kao u američkom slučaju. Ipak, sigurno je da naši TV programi takođe nisu osiobođeni raznih obiika i stepena iskrivljavanja stvarnosti. Ovo je, dakle, razlog

125