RTV Teorija i praksa

U tom smislu pojava prožimanja naučnog i umetničkog polja, koja naročito postaje evidentna i kojoj se svesno teži u vremenu u kojem živimo, Bingulac i izražava svoju zabrinutost: da li če muzika doživeti transmutaciju i na području svog delovanja kao umetnost skliznuti u prostor adekvatan naučnom? Jer stvaranje nije pravljenje, a kompozitor po osnovnoj vokaciji umetnik, u prvim decenijama druge polovine ovog veka postaje prvenstveno naučnik. I tu je paradoks: Bingulac, kritičar-muzikolog-naučnik, kako bi po shavatanju stvari trebalo da bude, zbog toga postaje umetnik. „Znaj, čitaoče, da će samo onaj biti pravi pesnik koji če me primorati da se uzbuđujem, smirujem, radujem, panm, volim, mrzim, da se oduševljavam i užasavam - ukratko, koji će po svojoj volji upravljati i raspolagati mojim osečanjima.” - Ovim citatom Žoakima di Belea Bingulac započinje svoj članak o Karoiu Šimanovskom, Smatramo da bi se pored Belea ispod ovih reči mogao potpisati i sam Petar Bingulac.

LITERATURA Vasiljević, M. Zorislava, „Problemi muzičke kuiture i obrazovanja - od Miiovuka do Mokranjca”, doktorska disertacija, Beograd, 1986. Dimitrijevič Gorica, „Miloje Milojević kao esejista”, „Zvuk”, br. 1, 1976. Dubrovski, Serž, „Zašto nova kritika?”, Beograd, 1971. Lukić, Sveta, „Umetnost i kriterijumi”, Beograd, 1964. Man, Pol De, „Problemi moderne kritike”, Beograd, 1975. Markuš, Zoran, „Obnovljena vera (sa 42, venecijanskog bijenala)”, „Politika”, 9. avg. 1986, Šklovski, B. Viktor, „Uskrsnuče riječi”, Zgreb, 1969.

(Seminarski rad mladog muzikologa Tijane Popović, pretočen u emisiju Radio-Beograda Petar Bingulac, čovek i muzika, emitovanu 8 juna 1987 god. Na predlog redakcije Stereorame гаа je 1986/87. bio nominovan za nagradu „Najuspešniji miadi muzičar godine”)

88