RTV Teorija i praksa

А. Š. Zašto, ako ste toga već svesni, nistepisali za novine, radili u nekoj izdavačkoj kuči, bavili se filologijom? X. Y.; Pa, to vam je kao Ijubav u lošem braku. Nemate snage da se razvedete i kada svoju ženu prezirete i svesni ste da joj vi niste jedina Ijubav. A. Š. Posle toliko godina rada, televizija Vam je, ipak, pružila i izvesna zadovoljstva, najzad, to je najbolji i najduži deo Vašegneponovljivogživota. Govoriti ružno o svojoj kući, toje otprilike isto kao i govoriti o neuspeloj Ijubavnoj vezi koja, uprkos tome, traje tridesetak godina, zar ne? X. Y.: Svakako. Ali, postoji i jedan argument koji ide u prilog Televiziji. Vreme provedeno u njoj je alibi koji mnogima služi kao izgovor za nepisane knjige, pa čak iza one nepročitane, za izvesnu skučenost i dogmatičnost kao dajeTVnekaraspusna soldateska kojasvojom besmislenom pravolinijskom disdplinom sputava razvoj ličnosti, nešto okrutnije od sopstvenog pijanstva za koje treba pronađ übedljivo obrazloženje. A. Š.: Sa kakvom ste namerom došli u Televiziju? X. Y.: Preovladala je Ijubopitljivost za novi medij u pravom momentu, a zatim ošamučenost sopstvenom slikom na ekranu. Čovek je sebi neodoljiv, ma kako bio svestan sopstvene neprivlačnosti i ograničenih mogučnosti izražavanja. To spada u sindrom sadomazohizma. Na početku svog novinarskog rada moji sagovornid su povremeno bivali profesori univerziteta, pohtičari, društveni radnid. U desetogodišnjem radu, osim Vukmanovića Tempa, niko od njih nije odbio da stavi portiklu i bude napuderisan, malo ulepšan. Čak su tražih i Učnu pudrijeru na zajam ukoliko je šminkernica bila zatvorena. Gotovo uvek su pitali: kako sam izgledao? A posle: kako sam govorio? Sujeta je veoma snažna karakterna crta kod svih javnih Učnosti. Oduvek mi sečinilo da, ukoliko bi neko objavio na Televiziji da če desetorici onih koji prvi budu stigli u Takovsku 10 biti omogućeno da se pojave na ekranu i saopšte šta žele a svet niko ne bi na ulazu zadržao, i sporedno stepenište bi se tohko zatrpalo Ijudima iz Kuće,

151