RTV Teorija i praksa

А. Š.: Zarmislite daposle emisija Lole Đukića nije bilo dobrog humorističkog programa? X. Y.; Mi, a i drugi, možemo da tvrdimo da je čitav naš program bio sjajan, kao što se iz tragova nestale mikenske kulture može pretpostaviti da je bila izuzetna, inspirativna i da njeni tragovi dokazuju prave vrednosti. Bez obzira na istorijski period u kome je nastala mikenska kultura ili tridesetogodišnji TV period, većina značajnog programskog segmenta obrisana je zauvek. Kriteriji se menjaju tako da i ono što sada već manjina pamti, jer i stvaraoci i publika iz pedesetih nestaju, pitanje je koliko je merodavno. A. Š.: Iz vaših odgovora čini se da nematepoštovanja za televizijske stvaraoce i njihovu publiku, u vašim rečima ima ironije. X. Y.: Vaš utisak je pogrešan. Televizija je dala izvanredne stvaraoce koji ostavljaju dubok trag u našoj kulturi. Bez njih bismo drugačije posmatrali savremeni svet, bili bismo siromašniji duhom i vidici bi nam bili skučeni. Ja samo pripadam generadji koja se obrazovala na literaturi i filmskoj umetnosti i Ijubomomo čuva biblioteku kao izvor znanja, a kinoteku kao sopstveno osvojeno kulturao bojište. Televizija se tu teško izborila, kao neželjeno dete u čiji se taienat sumnja. A. Š.: Sumnja se i da je televizija umetnost? X. Y.: Ona to može da bude, ali je još uvek značajnija kao izvor informadja i saznanja, mada se više koristi kao sredstvo propagande i propuštenih termina nego što je naučna tribina ili osnovna škola koja je nepismenoj naciji neophodna. Mi smo, redmo, malo prostora dali učenju stranih jezika dok se na programima stranih televizija, npr. u Engleskoj, Sovjetskom Savezu, Francuskoj, čini mi se univerzitet pomoću televizije može završiti. Postoje termini za učenje jezika, štampaju se udžbenici i na kraju se mogu polagati ispiti. Mi smo učenje stranih jezika prognali i sa radio-programa, što je neshvatljivo. A. Š.; Koje emisije smatrate specifičnim TVizrazom? X. Y.: To bi bili programi tipa Kino-oko, TVporota, putopisi kakve je nekada donosio Milan Kovačević, a dada Goran

153