RTV Teorija i praksa

TELEVIZIJA U BRITANSKOJ PORODICI

Parents Talking Television, Philip Simpson ed., Comedia Publiching Group, London, 1987

Istraživači često uzimaju iskaze roditelja ne samo kao dopunski izvor obaveštenja o odnosu mladih i televizije nego i za empirijsku građu priiikom proučavanja mesta televizije u porodičnom životu. Stoga samo svedočenje nekoliko očeva i majki nije neko izuzetno svojstvo ove nevelike knjige objavljene s podnaslovom „Televizija u domu” u ediciji britanskog izdavača posvećenoj sredstvima opštenja. Međutim, ova svedočanstva dolaze od roditelja spremnih da, koristeči razvijeno jezičko izražavanje, svoja iskustva dublje promišljaju i kritički razmatraju. Neki od njih su, naime, i profesionalno uključeni u stvaranje za televiziju, dok ostah rade na filmu, u izdavaštvu ih obrazovanju. Njihovih 12 izveštaja izloženo je poput manjih, hterarno komponovanih, studija slučaja. Pošto su izabrane porodice razhčitog sastava, sa decom između dve i sedamnaest godina, od roditelja je zatraženo da iznesu zapažanja o delovanju televizije u njihovim domovima. Objedinivši uloge učesnika i vaspitača, oni su se upustih u samoispitivanja koja se odhkuju darom posmatranja, tananim uvidom u zbivanja, duhovitošču, čak ironijom . U ishodu se, pokazujući raznovrsnost dejstava televizije na porodični život, identifikuju i neki momenti sa širim kulturnim i komunikacijskim značenjem. Takvi momenti ispoljavaju se kroz poimanje medija i posredništva roditelja u odnosu dece prema televiziji. Potiskujući u sećanje na sopstveno detinjstvo shvatanje o praćenju programa kao distinktivnom kultumom činu, britanski roditelji prihvataju televiziju za činjenicu porodičnog i društvenog života bez prethodnih i

157