RTV Teorija i praksa

senkama na zidu peđne, nego bez njih. I kad sam ujutro otvorio oči i video kako usijana srebmkasta ploča palaca prema meni, zastideo sam se. A možda i nije trebalo da se zastidim. Kao te-ve bolesnik ja nisam u stvari bio rob televizije, nego rob svoje samoće. Gledao sam u srebrnkasti pulsirajući apsurd praznog ekrana samo zato što sam u njega kao izvorište iluziomh poruka usmerio svoja iščekivanja i čežnju. Umesto na „humanim baterijama” od živoga mesa, ja sam napajao svoje psiho-energetske akumulatore na „elektronskoj bateriji”. Pitao me je Joca Berger, kad smo se sreh za vreme mog lektorskog raspusta u Beogradu: „Mori te samoća u Londonu? Nije to tako loše, samo ako imaš neke ,humane baterije’ na kojima se napajaš energijom.” Volim te takve Bergerove ezopovske priče. Uvek ima po neku. Saopšti je kao tobože rasejano, i ode. Ezop, naime, nije pisao samo basne već i gnomske skazove o Ijudima. Najviše volim onaj njegovni Ijudski ni životinjski nego „kentaurski” (mačkoljudski) skaz o mački koja je postala devojka; bila vatrena u krevetu, ah nije mogla a da dilbera ne ogrebe. Kad uparim svoje sećanje na noć provedenu pod lunamim svetlom ekrana, sa Jocinim skazom o „Ijudskim baterijama”, shvatim u magnovenju da mi je televizija te noći bila „kentaurska” Ijubavnica: elektronska žena Mesečevog lika. Nema slobode izbora s pravim Ijubavnicama. Uklet je savez među bludnicima, zapečaćen tajnom. Dolazio mi je jednom jedan prozaista da me pita kako se kod nas u Beograđu može plasirati napisana priča, ako nisi profesionalni pisac. Rekao sam mu da ne vredi ništa ako ne potrefi javni ukus i njegove stereotipije. „Morate napisati priču o nekom ukletom selu u planini, gde vlada biblijska žeđ. Na jezero u planini dolaze Ijudi i stoka i pod zapečenim Suncem ležu u blato da se napoje. Stoka ih proburažava rogovima, a oni nadrtog stomaka, pridržavajući creva rukama bauljaju ka poslednjim krvavim, žvalavim lokvama... Ili, ako nemate nerva za seoske motive, napišite priču o usamljenom velegradskom sanjaru koji gleda danima televiziju i na kraju se zaljubljuje u voditeljku. Tako se zaljubi da oće da svisne...” Tad me je moj posetilac pogledao nekako zbunjeno, i poverio mi da je upravo napisao priču o čoveku

36