RTV Teorija i praksa

koji u beogradskoj samod, mesecima sedi uz ekran, dok mu jedne noči voditeljka, dajud odjavu za laku noć, ne izgovori šapatom njegovo lično ime... Ima li ičeg lepšeg od uzvraćene Ijubavi? U „zoni sumraka” televizija je čak, eto, u stanju ne samo da pruži iluziju o slobodi izbora, nego ume da uzvrača Ijubav.* No problem, odgledno, nije u Televiziji, Elektronskoj ženi Mesečevog lika, nego u svim oblicima društvene samoče. Možda ja više volim da u samotnim noćima legnem u krevet s radiom, lepše mi peva uspavanku. Možda u dilemi „Ijudske baterije” ili „medijske baterije”, ako več mora, ja ipak biram Radiofonsku ženu Vilinskoga glasa.

Samo ako nas vodi isključivo fetišizovanje neposredovanog čulnog života, stvarno ćemo verovati da televizija svojim višekanalnim, viševremenskim i višeprostornim alternativama daje lažnu slobođu izbora, iluziju te slobode. Medutim, ako nezavisni svet slika na zidu pećine, estetsku stvarnost medija, shvatimo kao jeđnu od dodatnih stvamosti, ako poverujemo u životnost čulnog usijanja koje estetske, posredovane tvorevine pružaju čoveku tad ćemo poverovati da je televizija donela nove alternative izbora. Treba se samo setiti šta se na beogradskoj televiziji zbivalo polovinom sedamdesetih: umesto đva điferencirana programa (Prvi i Drugi), stvorena jc unifikovana propaganda đruštveno monolitnih sadržaja. I nije to bilo samo neko formalno reorganizovanje i pregrupisavanje uredničkih poslova. Dobro se znalo da se dva prograraa ukidaju kako bi se unitarnije mislilo. Zato ne bih potcenjivao formalnu šansu televizije đa pruži Ijudima prividnu slobodu izbora. Medu senkama koje đoleću sa ekrana, i priviđne alteraative jesu intenzivne i mentalno opažljive. Ima nečeg privlačnog i dobrog u televizijinoj iluziji slobode izbora.

Anketu vođila

Ana Šomlo

37