RTV Teorija i praksa

Ovaj fenomen proističe iz izrazitog dokumentaraog karaktera televizijske slike koja je, izrazivši se prije svega kao informacija i svjedočanstvo, odlučno odredila i sve ostale vrste spektakla što se prikazuju na malom ekranu. Za razliku od filmskog vremena za koga smo rekli da je defmirano jedino vremenom projekcije (radnja, na primjer, historijskog filma dešava se samo u trenutku prikazivanja: ona nije historija koja se dešava pred okom gledaoca), televizijsko vrijeme nas dovodi u susret s vremenom koje traje, koje se istinski dešava onog trenutka kad se događaji nižu na plošnoj katodi televizora. Naravno, ovo je tačno samo za tzv. direktnu televiziju, za prijenose ovih ili onih događaja koje je unaprijed moguće predvidjeti i programirati, ali interesantno! - upravo ovaj momenat simultanosti događaja i projekcije stvorio je kod konsumenata televizije subjektivnu ali vrlo prisutnu iluziju u savremenosti i istinitosti svih ostalih emisija koje se prikazuju na malom ekranu: varijetea, TV putopisa, magazina i dramskih realizacija. 1 Izvjesno, radi se o subjektivnom momentu identifikacije, ali je upravo on uspio da stvori preduslove za razvoj takvog socijalnog fenomena koji je, s jedne strane, determinirao tretman televizijskim emisijama svih žanrova i, s druge strane, napravio od televizije sredstvo komunikacije prvog reda, glavnu silu onoga što danas predstavlja osnovnu polugu u informiranju, obrazovanju, dezinformiranju ili kreteniziranju nekoliko stotina milionske mase telegledalaca svih kontinenata. Televizija je, kao bitno novo sredstvo komunikacije (netretiranog događaja prije svega), stvorila svoj poseban stil, stil koga karakterizira odsustvo (!) televizijskog jezika (kakvoga, na primjer, posjeduje film), stil intime, prisnosti, prisutnosti i neposrednog saučesništva u događaju. Čak i u

*Žan Lekir, pisac i predsjednik francukog Društva umjelničkih kinematografa, priča slijedeću anegdotu: „Prije par tjedana ja sam, u svom kinematografu, programirao jedan film Z. Kustoa o podmorskim istraživanjima. Bilo je to upravo one nedelje (1964) kada je njegov eksperimentalni brođ, ,La Bouee Laboratoire’ izgorio i potonuo u Sredozemnom moru. I, šta se dešava vidim kako u kino đolaze neki moji prijatelji i smiju se: ,Nema potrebe da idete u kino kazala im je njihova baka brod je potonuo; nema pređstave’. Drugim riječima, ona je putem televizije identificirala sve slike sa aktuelnim događajima koje je saznala na TV ekranu. To se dešava, đakle, i u Parizu.

40