RTV Teorija i praksa

trsnucima kad televizija prikazuje neki izrežirani ili posuđeni spektakl čija je realizacija počivala na istim principima koje susrećemo na teatarskim daskama, na proscenijima varijetea ili u ateljeima filmskih studija, gledaoci mu prisustvuju na drugačiji način nego kad je ista ta predstava prikazana na filmu ili u bilo kakvoj sali: pred očima televizijskih gledalaca spektakl se dešava konkretno. On nije reprodukcija (kakav je slučaj na filmu) nego je prijenos: efemeran kao i svaka druga vizija koju osjećamo čulom vida - bude i prođe. Televizija se dovinula do vječnosti prolaznog: ništa nije vječnije od onog što traje ovog trenutka, trenutka koji će, već slijedećeg časa, pripasti prošlosti. Film-istina (cinema-verite), vrhunac do kog je u svom kretanju stigla filmska ekspresija, pokušao je realizirati nemoguće: predstaviti realnost u integralnosti njene istine. Viđjeli smo koje su se prepreke nepremostivo isprečile na tom putu: nemogućnost izbjegavanja tačke gledišta, subjektivni stav autora filma koji se manifestirao izborom teme, nesimultanost događaja i projekcije. Televizija polazi odande gdje se film morao zaustaviti. Ovo, naravno, odgovara samo direktnim prijenosima ali, posljedičnim interpenetracijama, to isto važi i za druge emisije koje su suštinski nadahnute i određene primordijalnim vrijednostima direktnih emisija. Upravo zbog toga velika većina televizijskih emisija djeluje, u scenskom smislu, neuporedivo siromašnije od slika filmskih programa: televizija ođgovara stvarnosti. Jedno siromaštvo drugome. Predstavnici društvenih sila (ekonomskih ili političkih) nisu se nimalo prevarili kad su, zbog istih razloga, podvrgli televiziju zahtjevima odbrane svojih sasvim preciznih interesa: klasnih, režimskih ili nacionalnih. Upravo stoga sve nacionalne televizije na svijetu nalaze se pod različitim kontrolama: uredi za informacije, državni sekretarijati, komisije političkih organizacija i administrativni savjeti ekonomskih komora striktno prpvjeravaju sve programe privatnih ili državnih kompanija/ Danas se vlast ne samo

2 U Prirucniku za izvrsenje drzavnog udara (1967) luciđno je primjećeno đa svi pučisti prvo idu na osvajanje zgrada radija i televizije: onaj ko kontrolira sredstva ovih komunikacija, kontrolira i državu.

41