RTV Teorija i praksa

stanje u kome decentralizovane grupe Ijudi imaju načina da omoguće i sprovedu izvršenje svojih odluka. Povratak ovakvoj vrsti istorijske ravnoteže, političkim sredstvima šezdesetih pa i sedamdesetih godina, u polikibemetskom kapitalizmu, pogotovo u SAD, po teoretičarima „prve televizijske generacije” bio je nemoguč. Politika u razvijenom kapitalizmu, po toj teoriji, u funkciji je medija a ne obratno. I zato, teorija „prve televizijske generacije” rešenja je videla samo u radikalnom preoblikovanju, redizajnu informacijskih struktura. Tvrdila je ta teorija da jedino putem afirmacije dvosmemih, decentralizovanih medijskih kanala koji podstiču povratnu spregu, razvijeni kapitalizam može otvoriti put za dalji prodor u sleldeći milenij. Mi, teoretičari i praktičari medija, u našoj zemlji, možda i znamo kako bi razvijeni, polikiberaetski kapitalizam najradikalnije i najsveobuhvatnije mogao doživeti korenite i temeljne društvene promene. Ali, to što je teorija „prve televizijske generacije” imala da kaže o načinu promene, za nas može da bude manje interesantno od sarae činjenice da smo već tada bili u prilici da se suočimo sa „izveštajima” iz civilizacije koja, kohko god nam bila strana, ukazuje na neke tokove koji se neminovno tiču Ui će se tek ticati i nas samih a sa kojima, moramo biti iskreni, nemamo baš previše iskustva, pa čak ni dovoljno informacija. I zato, čak i dvadesetak godina kasnije, teorija „prve televizijske generacije” deluje sveže i aktuelno, često i „primenljivo” i to ne samo na mesto sopstvenog nastanka već i na mesta sasvim udaljena u vremenu i prostoru.

64