RTV Teorija i praksa

informacijski zapostavljenim, upustile su se u neku vrstu terapije putem medija. Stvarale su događaje koje bi mediji „pokrivali”, a onda brzo odlazili kućama da verifikaciju svojih iskustava vide i dožive na televiziji, radiju, i kasnije u štampi. Ipak, zapazili su teoretičari „prve TV generacije” takva vrsta terapije u najboljem slučaju predstavljala je ad hoc lek za neke društvene probleme. A, u svakom slučaju, takva vrsta terapije zahtevala je „abnormalno ponašanje” koje nije moglo biti integrisano u „normalne” društvene tokove. I naravno, kada su informacijske strukture tako stvorene da minimizuju fidbek i venfikuju опо što predstavlja društveno abnormalno ponašanje, opstanak kulture dolazi u pitanje. Pokazalo se, upravo u to vreme, da kada masa nije u stanju đa veruje da kolektivna volja naroda ima i kolektivni efekat na fizičku okolinu, grupe, pa čak i čitave klase, bežeći od osećaja nemoći, prihvataju teorije konspirativne društvene akcije. Ovakav nedostatak fidbeka u polikibernetskom kapitalizmu šezdesetih stvorio je stanje upravo suprotno onom koje su zamislili tvorci novog sveta u sedamnaestom veku; a to je

63