RTV Teorija i praksa

111 Filtn Muškaracpoporudžbini u kojem je, uzgred, suštinski problem baš u odnosu između slike i onoga ko je na slici, pred kojim se nalazi stručnjak za oblikovanje imidža različitih ličnosti, Frenki, nalazi se između dva televizijska snimka. Prvi, na početku, funkcioniše kao „otkriće cele istine”: klijent, Ijubavnik i budući Frenkin muž, kongresmen Ben Masters, na prijemu koji prenosi televizija, očigledno se ne ponaša kao neko ko namerava da se sledeće nedelje oženi. Frenki na osnovu toga prekida njihov odnos. Na kraju fdma Frenki opet gleda televiziju, ovaj put direktan prenos poletanja u svemir. Treba da poleti njen novi Ijubavnik, čovek-robot koji je napravljen prema fizičkom liku svog izumitelja, naučnika, njegov javni (humani) lik putem fdma oblikovala je Frenki. U ovom slučaju televizija ništa ne doprinosi „otkrivanju istine”, naprotiv, televizijska slika zavodi na njoj nema ničega što bi odvajalo original od imitacije, naučnika od robota u njegovom liku. Astronaut sa snimka mogao bi biti ovaj ili onaj, kao i muškarac koji se pojavljuje na vratima Frenkinog stana. Sud je isključivo stvar gledišta. Ono je u Muskarcu poporudžbini naklonjeno srećnom kraju; znači, naučnik u vasioni, robot pred vratima. Moglo bi biti i obratno. Jer, ono što se uzima u obzir jeste gledište - tačka s koje nam je slika data na viđenje a ne slika sama. Upravo je to ono što nas je osamdesetih, bar do sada, usmeravalo ka novinama. Najzad, i fiim Očajnički tražeči Suzanu koji na kraju pribegava alibiju u „realnosti”, na taj način, dakle, kao „realnost” izlazi na naslovnoj strani novina, a ne u televizijskim vestima. „Problemi”, br. 11, 12, 1987, Ljubljana; „Екгап”, br. 9, 10, tom 2, godišnjak XXIV, 1987, str. 60-63. Priređio

R. Lazić

Prevela sa slovenačkog

Miljenka Vilezović

85