RTV Teorija i praksa

Predmet radio-dramske režije nije tekst, ni ideja, ni zvuk sam,ni bavljenje nosiocima zvuka i za to potrebnom tehnologijom, već jednostavno, jasno posredovane i značajne čujne plastike događanja (u nekom prostoru obuhvaćenih saopštenja i značenja) i njihove dubinske osetne materijalne (u ovom slučaju akustične) okolnosti. Radio-dramska režija je prenos ili rekonstrukcija napetosti zvuka određenog prostora i povezivanja izvora zvuka u osmišljenu dubinsku sliku. I u njoj glumca u akciji, muzičkog instrumenta u odnosu prema mikrofonu, prostora i drugih instrumenata u njemu, šumova itd. U tome je izuzetno važno određivanje značaja redosleda nosilaca značenja (рошка), to jest izdvajanje značenja koja izražavaju i nose određeni zvuci (nosioci zvuka). Mizanscen glumčeve akcije i artikulacija i naglašavanje značenja teksta postavljaju, naime, samo jedan, premda često najvažniji deo dubinske slike zvučnog prostora. Planovi režiranog zvučnog prostora slušaocu otkrivaju đubinsku značenjsku artikulaciju. Izbor planova sugeriše intersubjektivnu situaciju nastajanja psihičke slike u slušaocu. Koji je osnovni zadatak radio-dramskog reditelja? Sasvim sigumo to je rekonstmkcija i dubinska analiza značenja i zvukova (na nivoima akustike) određenog prostora. Kada i kako će time biti obuhvaćena glumačka akcija s tekstom, fon muzike itd. stvarje određivanja koordinata značenjsko-slušnog prostora. S tim u vezi javljaju se neprestana pojednostavljenja zvučne slike na nivo operativnosti metoda sterea, kvadrofonije itd. Ovo su često nesvesni i samo spoljnoj, formalnoj atraktivnosti usmereni postupci i upotrebe zvučnog prostora događanja zvuka. Ta pojednostavljeuja kvare (za slušaoca) čujnost prostora do granica automatizma ili teže njenom namenskom izigravanju. Pri tome se rediteljeva sposobnost imaginacije ostvaruje zapravo kao sposobnost planske analize i rekonstmkcije osnovuog zvučnog ambijenta koga oblikuje kao estetski značajan i osetno jasan prostoi.

194