RTV Teorija i praksa

stvamost ... prebaci na polje estetike". I tako „sprečavanje mmjevite stvamosti” - zaključuje Kalezić .znači sprečavanje televizije i njenog svojstva”. Međutim, upravo danas kad naš TV ekran preti da nas preplavi direktnim prenosima svakovrsnih revolucija i kontrarevolucija, treba upozoriti da televizija nipošto nije još jedan pristupni kanal u stvarnost, već u čovekov odnos prema toj stvamosti, u ishod iz njihove interakcije. Stvamost nije (a ona to naročito ne može biti na televiziji) nešto ontološki objektivno dato, već je to uvek, po prirodi stvari, stvarnost-za-nas (tj. stvamost-za-stvaraoce TV emisije), ona neuraitno zavisi od naše (stvaraočeve) „optike", Weltanschauunga, zahteva zadatka i ličnog pristupa njemu, itd. nmogo рге no što zavisi i od TV kamere. Dakle, najneposrednije događanje u .živom" prenosu zavisi prvenstveno od te čovekove subjektivne „optike" (jer je tzv. objektivnost uzdržavanje od bilo kakvog stava - još uvek samo jedan od subjektivno usvojenih stavova prema stvarnosti), a kamera će, naravno, samo pratiti reakciju onog ko njom upravlja. Brzina mentalnih procesa TV stvaraoca, pre svega u evaluaciji mogućih pravaca razvoja događaja koji se prenosi i predviđanja pravih načina reagovanja, daleko nadilazi brzinu samog događanja i odslikava se kako na adekvatna rešenja prenosa, tako i na greške kojc se pri tome prave. Umberto Eko (Eco) s pravom napominje kako TV reditelj treba ,da zna da individualizuje događaj koji se jednom zbio i da ga osvetli pre no što prođe". Ono što vidimo u direktnom prenosu nije nikakva objektivna stvarnost već jedno od bezbroj mogućih Ijudskih viđenja i reakcija na životnu stvarnost, dakle jedna nova stvarnost za sebe (jedna od mogućih „stvarnosti o stvarnosti"), dodatno ograničena tehničkim performansama uređaja za beleženje slike i tona, i objektivnim uslovima u kojima sc odvija snimanje (metcorološki uslovi, prisustvo drugih lica i njihov ođnos prema prcnošcnom dogadaju, kao i odnos prema činjenici da je taj dogadaj prenošen u prisustvu TV ekipe, itd.). Sem toga već sam mitotvorni status televizije, televizijska slika sa svojim spccifičnim mestom u društvenom aksiološkom sistemu, ima svoj ritualni mehanizam koji svakom objektu koji postajc

111