RTV Teorija i praksa

nemogućnost samoće i nemogućnost učestvovanja („bekstva od samoće"). Ideje kablovske i altemativne, tzv. dvosmerne televizije i video-arta javile su se kao pokušaj prevazilaženja apsurdne situacije i reakcije na otvoreno, totalitamo otuđujući uticaj institucionalne televizije. Dvosmema televizija je ukazala na mogućnost depasivizacije gledaoca ali ona nije (to još uvek, uostalom, prvenstveno iz razloga dmštvene i tehnološko-ekonomske prirode, nije ni moguće) učinila više od pružanja mogućnosti (utopijske, manje ili više uspešne, ali uvek prethodno, od strane nekakvog ,TV centra" usmerene) reakcije glcdaoca na već od nekog drugog stvoren ili koncipiran program. Altemativna televizija opet, direktnim uključivanjem gledaoca u kreiranje TV programa i samih emisija, ostvaruje veći broj TV stvaralaca, a s tim i veću raznovrsnost programa, što je uz minimalizaciju cenzure čini radikalnijom i demokratičnijom, naročito u angažovano-političkom smislu, konkurentnom institucionalizovanoj koja, kao i dmštvo čiji je „portparol", već pokazuje sve znake nemoći i raspadanja. Međutim, odnos stvaralac-primalac time se bitno ne menja, јег zaista dvosmema televizija može značiti jedino totalno ukidanje ovog podvajanja. Dakle, u zaista dvosmemoj televiziji svu programsku i kreativnu odgovomost morapreuzeti gledalac (koji to prestaje biti i postaje stvaraocem): on mora jedini suvereno vladati kompletnim tehnološkim uslovima za kreaciju kao i distribuciju TV programa. Pri tom, naravuo, on mora zasnovati i kolektivnu poetiku (ali možda i/ili solipsističku poetiku) televizije. A tek kada objektiv TV kamere postane produžetak gledaočevog sopstvenog oka i volje, stvaralački prisutan u prostoru koji njegovom telu ne može ili ne mora biti dostupan (i to samo ukoliko ne đeluje otuđujuće na njegov odnos sa stvarnošću i na življenje životne stvarnosti, nezavisno, tj. nepomešano sa doživljavanjem stvarnosti medija) televizija će ispuniti svoju medijsku sudbinu. Dotle, a podrazumeva se da pravoj televiziji moraju prethoditi korenite društvene promene, moramo govoriti

114