RTV Teorija i praksa

ili TV emisiju, ali to je daleko skuplje - preskupo za većinu Ijudi. Umeće radija jeste da se ponovo stekne nešto od kreativnosti ovog medija iz prošlih dana. Zbog toga stanica WHCR pokušava da emituje drame za odrasle i za decu. Ali želimo da i naši dokumentami i kultumi programi koriste umetničku formu što je više moguće. Želimo da naša radio-stanica vaja zvuk i da radio-talase koristi kao izložbeni prostor za svoja dela kao što vajar koristi muzej. Želimo da stvorimo ono što nazivamo akustičkom umetničkom formom koristeći zvuk. Tako nešto nikada ne bismo mogli ni da pokušamo, sa budžetom koji imamo, sa filmom ili videom. Ali koristeći svoj skroman studio i magnetofone potrošićemo nmogo manje novca nego što bismo potrošili za film ili video-traku, a stvaraćemo zvučne skulpture pomoću magnetofonske trake. Naša zbirka muzičkih i zvučnih efekata sadrži hiljade različitih tonova i šumova koje možemo dodati onome što snimamo na ulicama, što se stručno naziva „aktuelnost", da bismo dočarali atmosferu koju želimo. Mi se dogovaramo kao ekipa radio-stanice kako želimo da zvučimo kada emitujemo program uživo, kao disk-džokeji ili najavljivači, u potrazi za pravom formom akustičke umetnosti. To je ono što imamo na umu kada govorimo o umetnosti radija. Često ne uspevamo da stanica WHCR zvuči baš onako kako smo želeli, ali trudimo se da i iz tih grešaka nešto naučimo. IV. STANICA WHCR I NJENI SLUŠAOCI U prethodnom odeljku govorili smo o tome kako WHCR koristi radio kao vrstu umetnosti. U ovom poglavlju govorimo o suprotnoj stvari: o upotrebi radija kao „nauke". Nauka za kojom mi tragamo je ona koja nam pomaže da upoznamo bolje svoje slušaoce i da budemo komunikacijski kanal za njihove potrebe i interese. Ova nauka je na neki način druga strana medalje istraživanja tržišta koje primenjuju komercijalne stanice. Dok komercijalni radio želi đa sazna nešto o vama kako bi

60