RTV Teorija i praksa

Dimitrije Buntić

PREVOD STRANOG FILMA I PREVODILAC FILMA

Kontinuirano usavršavanje prevodilaca inostranih televizijskih emisija pred kraj XX veka potrebnije je nego ikada ranije jer je sadašnje vreme doba bujanja skoro svih nauka. Prevodioci se u svom radu susreću sa terminima koje nisu imali prilike da sretnu i nauče za vreme redovnih studija što nesumnjivo otežava njihov posao čineći ga posebno odgovornim jer, za neke pojmove, prevodioci često prvi uvode termine u naš jezik. Zbog toga nije neobično što se prevodioci smatraju večitim učenicima jer oni neprekidno prelistavaju enciklopedije, sveznanja, rečnike kako bi što vernije i tačnije preslikali tekst originala. Prevođenje je, u našoj obrazovnoj praksi, bilo zanemarivano kao zastarela gramatičko-prevodna metoda, a prednost je davana direktnoj metodi koju su nedovoljno upućeni proglašavali za revolucionarnu inovaciju. Vremenom se došlo do saznanja o potrebi da se prevođenju ponovo odredi dužno mesto u učenju stranih jezika. Jer, „široko je rasprostranjeno mišljenje da se prevođenjem sa stranog na maternji jezik i obrnuto, razvijaju i bogate izražajna sredstva maternjeg jezika a, u isti mah, stiče se uvid u karakteristično funkcionisanje sistema i maternjeg i stranog jezika.” 1

i Vojvoda C., „Riječ-dvije o prevođenju u nastavi stranog jezika”, „Pedagoška stvarnost”, Novi Sad, 1970, br. 5, str. 275.

131