RTV Teorija i praksa

godina imali ulogu svedoka skoro ontološkog poimanja novinara „као družtveno-političkog radnika na visovima samoupravljanja” kako je neko napomenuo. Profesori marksizma koji su predavali „teoriju komunikacija” i „masovne medije” poznati su po svom nerazumevanju liberalnih tradicija. Sada su sami sebe ohrabrivali zagovarajući „ustavni patriotizam” već prvog dana u sekciji „Interdisciplinarni i metažurnalistički aspekti novinarstva”. Ovoliki trošak i trud organizatora možda nije trebalo traćiti na „aspekte i aktuelne probleme” koji su se samo pominjali bez uspostavljanja preciznih komunikacija na nivou uključivanja empirijskih prilaza našem razdvojenom poretku, u skoro svim dimenzijama pored svakako najvažnijih koje su ekonomska i zakonodavna praksa medija. Kod nas se i dalje ne proućava ekonomija medija, kao što sc ne istražuje ni politika naših pravilnika i programskih shema, planiranje kao politika, i sve one kritičke teorije koje od uspostavljenih doktrina prave bar svima poznate konvencije o kojima zatim može da se raspravlja. Kod nas je planiranje u domenu medija prepušteno utilitarnom ad hoc sporazumevanju među medijskim šefovima koji iz gomila kompromisa prave privremene programe JRT. Takvo planiranje je dovelo bar do jednog dcla odgovornosti za stanje u kome se nalazimo. Možda ova tema naše profesore i istraživače ne inspiriše, kao što ih ni svetske teorije ne dovode do našeg gorućeg pitanja medijskog vlasništva? Posle mnogo ponavljanja jedne odomačene formuie o komuniciranju u masovnim medijima „svih sa svima za sve...” a bez definisanja ikakvog zakona tržišta informacijama, ostali smo sa poznatom terminologijom „osnivača” i evenlualnom državnom televizijom za koju se i dalje ne zna sa kojim procentom u njoj učestvuju kapitali ili kapital vlasnika, pretplatnika, sponzora, a koliko su prisutne svote od reklama ili od „samodoprinosnih ulaganja građana”? Fenomen prelivanja od siromašnih ka bogatima, strukturalnc i funkcionalne nepoznanice naših glomaznih mcdijskih

146