RTV Teorija i praksa

mašina koje građanima ne nude ni osnovne organograme o sebi, osnovno obrazovanje o medijima koje i dalje nemamo, i slične teme koje bi morale da se čuju, nisu ni dodirnute. Kako će naši medijski auditoriji da se uklope u evropska kretanja? Da li je pluralizam samo nešto što se dozvoljava? Otvaranje banaka podataka kao što je informacijski servis koji je osnovala Zagrebačka banka DD i „Privredni vjesnik” sa ključnim pojmovima o, na primer, upravljanju investiranjem je svakako pomak. Još kada bi saznali kako će nepostojeće regulative da se stvore za koje su nam, što se mene tiče, audiovizuelni saveti i svakako ministarstvo za komunikacije potrebniji od postojećih sekretarijata za javno informisanje? Zar ne bi i kod nas studenti mogli da se bave novim medijskim tehnologijama izvan fakulteta za teorije politike? Zašto se o konkretnim medijima i radu sa njima najmanje uči, a jasno je da na svetskom tržištu najbolje prolaze kreativci? Kako da poverujemo da če, kako kažu profesori, ovi trenutni obrasci opet samo biti prolazni a da ne znamo zašto su uopšte ovakvi i gde nas kao takvi vode? Često se čulo da će „borba sa mrtvim svetom trajati još decenijama”, ali šta su za nas u tom kontekstu prioritetna istraživanja to opet nije bilo izrečeno. Za profesora Firdusa Džinića sada je privatna svojina baza nacionalnog i javnog interesa, a kako će teći neka eventualna privatizacija medija nije ni nagovešteno. Ako je „izvanredno stanje u kome se nalazimo odavno normalno”, kako to vidi profesor Rodin, šta su predlozi za izlaženje iz njega za teoretičare? Novinari su postavljali direktna pitanja na koja nisu dobijali odgovore. Da li možemo da se zadovoljimo objašnjenjem profesora Emila Vlajkija ~da samo prelazimo iz jednog u drugo predgrađansko društvo”? Pogotovo kada se prisetimo njegovih kritika naših još postojećih građanskih institucija kako ih je zvao u fazi tumačenja samoupravijanja. Da li možda i univerziteti učestvuju u

147