RTV Teorija i praksa

ofanziva od nas sviju. Niko nije mogao da zna kad će biti. Ali smo u punoj nadi i punoj čežnji iz dana u dan čekali, pa čak smo imali i znake kad smo počeli da govorimo o ofanzivi i samo u ofanzivi. Poznali smo kad će da bude po tome kada su počeli džipovi svakoga dana da dogone municiju na položaj. I granate, i ovu pešadijsku, sve je dogonjeno gore. Onda smo znali da se ofanziva već priprema i da će biti. Pitali smo nadležne, a oni su iz komore uvek govorili: pa ovo, pa ono, ali već smo znali da će to skoro. Koliko je naša bila žudnja za našom otadžbinom posle toliko vremena, to niko od nas nije mislio o smrti. Niko nije govorio da se to gine i da je to rat, nego svi smo tako hteli, samo da idemo u Srbiju. Kao da ćemo proći tamo ehej. I tako iz dana u dan, sve smo više bili uzrujaniji, sve uzrujaniji. I tako jednom, ponoć je bila, kažu: „Sutra počinje ofanziva”. Mi smo mislili da ćemo odjedanput jurnuti. Ne, kad je sutra počelo, kad je svanulo, kad je bilo šest sati, sva oruđa koja imaju i mi s puškama, sve je to počelo da puca i dejstvuje na njihove položaje. Kako se to kaže, bombardovanje u tepih. Svako mesto tamo na njihovom položaju mora biti pogođeno granatom, da tamo više ne postoji živa, da nema mesta de nije granata udarila ili drugo oruđe. Od dvanaest sati prekinuo je neprijatelj da puca. On se nije više otuda javljao ni da je živ. Onda su tamo izišle prve patrole naše i dale su znakove da na prvim linijama njihovog položaja nema žive duše. I onaj ko je živ, on je opijen i ne zna ništa više, ni de mu je puška, ni glava, ni leđa. Onda smo jurnuli iz šančeva bez obzira na bilo šta samo da idemo za Srbiju. Juriš! Svi su jurili. Zaustavljali su nas komandiri čete, vikali „Nemojte, nemojte trčati, polako”! Čak komanda francuske je naredila da üblažimo ofanzivu. Ali ko je mogao Srbinu da üblaži kad ide kući! Sve je to jurilo. Ja čak nisam ni mislio da otuda može kakav kutšum doći.

156