RTV Teorija i praksa

Ulazimo u lađu. I kad smo se utovarili, lađa je krenula preko mora. Tamo, kad sam ja bio u lađi, probudio sam se i pogledao u moje nokte, kad moji nokti plavi. Ja sam najedanput pomislio kako je moja majka kad je išla tamo, obilazila bolesne i vraćala se kući, rekla za jednoga: „Јок, Mališa, od njega nema ništa, nokti su mu poplavili, on će da umre”. Meni je bilo odjedanput teško. Samo da mi je da iziđem iz lađe. A za smrt nisam ni mislio nikako. Pa sam upitao onoga Francuza, bolničara što nas prati; koliko dana ima još da budemo u lađi? On je kazao: „Тго žur”, i pokazao prstima. „Тго žur, tro žur”. I ja sam ućutao. Išli smo dalje. Davao mi je on neku limunadu te sam pio. Kad smo izišli tamo u Bizerti iz lađe, iznijeli su mene, spustili dolje na balkon. Donosili su nam cigare. Tu sam jednu cigaru prvi put popušio. Odatle su nas prevazišli u Sidi Abdela. Kad su nas prebacili tamo na lečenje, tamo su nas mnogo dobro gledali, davali nam punu hranu, pun rasion, davali nam i vina, davali nam četvrtkom po jednoga labuda te smo pojeli. A vagali su nas svakog dana. Tako su nas gojili za front Francuzi. Gledali su nas dobro, i tako. Ali mi kad bi preko dana izišli da se malo sunčamo, izašli bi na obalu morsku i tamo znamo odakle sunce dolazi, izgrijava izjutra, da je tamo naša Srbija. Otuda su se začele i pesme, počelo je da se peva: „Tamo daleko, vidite onamo preko тога, tamo je naša Srbija, naša Ijuba, naša deca, tamo je majka Srbija”. Pošto smo se dobro oporavili u bolnicama, ja sam iz Bizerte krenuo za Solunski front lađom predveče. I tamo - kud se išlo ja ne znam, to se krilo zbog Samarena - došli na Solunski front, u Mikru. Iz Mikre smo raspoređivani gore, tamo đe su vojnici izginuli po četama. Ja sam došo gore kod drugova i oni su, drugovi, lepo me primili. Oni su već tu proveli godinu i po dana. Meni je preostalo godina i po, a inače tri godinc se bilo na Solunskom frontu. I svi smo željcli samo ofanzivu. Samo smo ofanzivu za slobodu čckali. To je se krila

155