RTV Teorija i praksa

gotovo uvijek i u kombinaciji s elementom tišine, tvori specifičan semiotski poredak izuzetnog unutrašnjeg jedinstva. Isprepletenost, uzajamno prožimanje koje se manifestuje kroz intenziviranje ili negiranje elemenata ove znakovne materije, u procesu tvorbe radio-strukture pojačava njenu značenjsku i ekspresivnu vrijednost. Vrijednost sintetičkog radio-znaka najneposrednije zavisi od sklada koji postupkom kombinovanja zvučnih elemenata dobija sinkretički karakter, a osobenost radio-strukture direktno proističe iz neophodnosti da se na osnovu jeđnodimenzionalne fonske građe predstave prirodni odnosi vizuelnog i zvučnog aspekta stvarnosti. Preciznije rečeno, radio-struktura se zasniva na apstrahovanju vizuelnog sloja stvarnosti i „proširenju zvučne funkcije predstavljanja sadržaja đatih u vizuelnoj sferi stvanosti”. 3 Specifičnost ovog preobražaja vizuelnosti u zvučnost je u tome što postupak eliminacije vizuelnog sloja stvarnosti pretpostavlja formiranje osobene zvučne slike putem koje se obezbjeđuje transmutacija vizuelnih elemenata stvarnosti u njihov zvučni ekvivalent. Zvučna slika stvarnosti tvori se iz verbalnih i averbalnih zvukova, pri čemu „funkciju zastupanja znakova vizuelnog poretka najpreciznije ispunjava govorna reč”. 4 Govorna riječ, koja u verbalnim porukama semantičkog predznaka nosi i denotativna i konotativna značenja i koja pretpostavlja tumačenje, predstavlja najvažniji element jedinstvene radio-strukture i osnovu njenog značenjskog sistema. Oslobođena primjesa vizuelnog, govorna riječ u radio-strukturi, za razliku ođ drugih elemenata te strukture, može predstavljati potpuno autonoman i samosvojan znak. Iz više razloga. U stvarnosti, svaku izgovorenu riječ obično prati određeni gest, vidljiv sagovorniku. Govorna riječ posredovana radiofonski, budući da je govornik nevidljiv, preuzima i ulogu reprezentanta tog gesta,

3 Slava Bardijevska, „О radio-znacima”, ~RTV - teorija i praksa”. 25/81, str. 125. 4 IstO.

42