RTV Teorija i praksa

srebrni sat i lanac. Prljava bela košulja, bez kragne, razdrljena oko vrata. Na nogama neobičan par kaljavih dubokih cipela, koje su nekad bile bele (velikog broja, bar 44) veoma uskih i šiljatih. Belo lice. Neobrijano. Purpuran nos. Čupava seda kosa. Veoma kratkovid (ali bez naočara). Nagluv. Glas napukao. Intonacija karakteristična. Težak hod. Na stolu jedan magnetofon sa mikrofonom i više kartonskih kutija sa rolnama snimljene trake...” Ko je te večeri sklopljenih očiju pratio premijerno emitovanje Krapove poslednje trake Semjuela Beketa na Trećem programu Rađio Beograda, gotovo da je mogao, a i morao je videti veliku glumačku kreaciju Predraga Lakovića! SPOMEN NA BRANU Slušajući nedavno jedan od reprizno emitovanih proznih odlomaka na Trećem programu Radio Beograda, odjednom, prenuh se i zenemeh. Čuo se glas pre nešto više od dve godine preminulog spikera Branislava-Brane Mirčetovića. Glas odmah prepoznatljiv. Glas dubok i zvučan, pouzdana dikcija i artikulacija, samosvojni ritam i tempo kazivanja svrstavali su Mirčetovića u vrhunske majstore svog posla, kakvih je bilo i kojih, tu i lamo, još uvek ima na programima Radio Beograda. Više od čelvrt veka pred mikrofonom Branislav Mirčetovič u najboljem smislu reči prcdstavljao je robovanje i veličinu spikerskog poziva. Započeo je to krajem predesetih godina, a od kako je još onog davnog, tragičnog poznojulskog dana 1963. godine pročitao prvu vesl o katastrofalnom zemljotresu u Skoplju, pa zatim, godinama i dcccnijama sudclovao u svim programima Radio Beograda, naročito u Trcćcm programu, u komc je sagorevao do svog prcranog kraja - Branislav-Brana Mirčctović je tako rcći iz. dana u dan demonstrirao i učvršćivao istinu o ulozi i nczamenljivosti pravog spikcra u radijskom programu. Glumački obrazovan, muzikalan, oscćajući mnogc tananosti govornih melodija i rilmova, kao retko ko.

73