RTV Teorija i praksa

mogu? I zatim - nije li to štivo sročeno samo za čitanje, za ćutanje, za samoću, za sanjarenje? Pretočimo li njenu plemenitu kovinu u neka druga obličja, preobrazimo li je i odenemo li je u neko drugo ruho - nećcmo li je izgubiti, neće li ona postati nešto drugo, malo nalik na sebe, nešto izvitopereno? Mada je i sam bio svestan takvih i sličnih nedoumica, Arsa Jovanović je tada ipak prionuo na posao da radio-dramski oblikuje Dnevnik o Čarnojeviću. Ni on, a ni tumač glavne uloge Branko Pleša, i pored mestimično uzornih razrešenja i dometa, a i trenutaka u kojima je tako setno zalreperila kantilcna Crnjanskog - nisu me uverili kako se putem kojim su oni pošli može stići i do njegovog pravog kraja. Taj kraj nije se mogao naslutiti, stoga su i ostali na pola puta. Istini za volju, da su punom iskrenošću i stvaralačkim uzbuđenjem osluškivali tmasta sazvučja tog drhtavog rukopisa Miloša Crnjanskog - potvrdili su neki mukli i navrelim osećanjima zagrcnuti Plcšini monolozi i neka jedva čujna, daleka i melanholična zvona, tiha kao uzdasi. Potvrdile su to i potmuie detonacije topova slične onima u negdašnjoj Galiciji - u čijim odjecima je i mogla da se unezveri beznadežna Ijudska osama koja tiho veje u poemi o lutanju, stradanju i bezizlaznostima na proplancima uma i srca Čarnojevića, što će reći Crnjanskog.

81