RTV Teorija i praksa

domaći tvorci fašizma kao ideologije i strahovlade, čas je delovala potresnom ogoljenošću autentičnih dokumenata, čas je nagonila na razmišljanje o tome da u ovom trenutku takav radiofonski krcativni čin uspeva neposrednije i samosvojnije nego slični pokušaji u drugim medijima. IZ STARIH ALBUMA Ko si ti? Ko si ti, sa toplim, žutim očima u večernjoj magli? Zar nisam još toliko bolcstan i nežan, da te dodirnem? Kako je tvoj poljski govor mutan i nežan. Što si tako dobra prema meni, ta to nije tvoj zanat. Zašto me gledaš tako mi 10... Ko si ti, divna, topla, lepa, strasna, među ogledalima i čašicama u sumraku kafane?... Kuda idem, ja nikoga nemam u ovom gradu, ja ne znam puta. Zašto me gledaju tako ovi stari Ijudi?...” U ovim grozničavim rečenicama i rečima nije teško prepoznati odlomak iz Dnevnika o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog. Povod za ovaj citat i spomen na jcdno od najčitanijih dela Crnjanskog sadržani su u reprizno emitovanom Dnevniku o Čarnojeviću u Dramskom programu Radio Beograda. Bio je to snimak čije se premijerno emitovanje zbilo pre više od dve decenije, u radio-adaptaciji i režiji Arse Jovanovića, sa Brankom Plešom kao tumačem glavne uloge. I, čemu kriti, sada je to reprizno emitovanje dclovalo kao prelistavanje nekog starog albuma, kao pesma čija melodija još uvek lebdi negde duboko u nama i koju ne zaboravljamo iako je slušamo veoma retko. Pojavi se ona u našem sećanju ponekad - kao što je to slučaj sa svim pojavama u naslagama iskustva kojc lagano tone u dubine prolaznosti. Međutim, i posle premijernog emitovanja spomenutog Dnevnika o Čarnojeviću pitao sam se (a pitam se i sada!) posle više od dvadeset godina; nije li Dnevnik o Carnojeviću Miloša Crnjanskog isključivo knjiga u kojoj naraštaji čitalaca nailaze na neprcsušna poetska vrela, na povest koja nas uči da su mladost i Ijubav, da su život i smrt ncrazdvojni, da jcdno bcz drugoga nc

80