RTV Teorija i praksa

Nevena Daković

NEKA SE ČUJE I NAŠ GLAS

VREME PROŠLO Nekada davno u maloj zemlji bilo je filmsko carslvo zvano „Košutnjak” i „Avala film”. Nekada, kada je sve to bilo sasvim spontano, Jugoslavija je zahvaljujući dobrim pejzažima i jeftinoj radnoj snazi bila sjajan partner u mnogim medunarodnim koprodukcijama. U „Košutnjaku” su nikli gradovi Divljeg zapada, Limskim kanalom su plovili Vikinzi, a ulicama Beograda šetali Alen Delon, Orson Vels - divna vremena na koja nas sada podsećaju samo kulise u opustelom filmskom gradu. Kod nas su snimali Norman Džuison ( Violinista na krovu, 1971), Sem Pckinpo ( Gvozdeni krst, 1977), Semjuel Fuler (Zlato za odvažne, 1970), Šlcnđorf (Limeni doboš, 1979). Zagrcbaćki „Jadran tilm jc bio svetski poznat davalac tehnićkih usluga, finansijski partner od povercnja i jedna od najsolidnijih tchnićkih baza Evrope (dovoljno je poglcdali poslednji dah jednog giganta - seriju Vetrovi rata a potom i Rat i sećanja'). Malo ko jc teoretisao da li se radi o tchnićkim uslugama, pravoj koprodukciji ili jcdnostavno o uvozu stranih rediteljskih imcna poput De Sanlisa (Cesta duga godinu dana, 1958), Vajde (Sibirska Ledi Makbet, 1962) ili Klod Olana Larc (Ne uhij, 1961), a dobar glas je kolao svelom.

112