RTV Teorija i praksa

kulturnog i umetničkog prostora nije ništa do skup pojedinačnih kultumo-nacionalnih identiteta koji su očuvali jedinstvo u različitosti. Nekada davno Aleksandar Petrović nas je proslavio egzotičnom Ijubavnom storijom Skupljača perja (1967) začinjenom ciganskom muzikom. Generacija 1968/70. pod diskutabilnim imenom „crni talas”: Makavejev, Žika Pavlović, Želimir Žilnik odneli su pregršti nagrada na berlinskom festivalu. Kusturica je dobio glavnu nagradu u Veneciji pričom o jednom životnom napredovanju u burnom razdoblju zemlje (Sečaš li se Doli Bel, 1982). To su slike našeg mentaliteta, sudbina, sredine, iako ne uvek reprezentativne. Logično da kreativna kolizija nastaje zahtevom za snimanjem van Jugoslavije nekih drugih ne inherentno naših priča. Da li će Kusturičin Eskimski san koji se trenutno snima u Americi, blizu granice sa Meksikom, na osnovu američkog scenarija i uz francuskog producenta biti naš film? Ne. Da li će Karanovićeva Virdžina, snimljena po rediteljevom scenariju, sa istom francuskom producentskom kućom biti jugoslovenski film? Da. Uskogrudi kriterij određivanja nacionalne produkcije prema tome ko je producent očigledno ne određuju kulturnu pripadnost filma, već se moramo osloniti na duhovnije procene tematike, atmosfere. Nacionalna priča koja se snima stranim kapitalom je možda pravi i od Evrope željeni način saradnje.

117