RTV Teorija i praksa

komunicirati bez pozivanja na, eto, Ijudske vrednosti akustičkog eksperimenta ili bez nekog drugog ideološkog alibija. Glas životinje - čovek, nastavljam svoj udvorički pledoaje, zamišljen je kao dokumentarno-poetsko-filozofska poema o životinjskim glasovima, iskazana svojevrsnim radiofonskim zvukom. Autor je pošao od uverenja da glasovi životinja predstavljaju izvor daleko bogatijih zvučnih sadržaja nego što su to Ijudski glasovi. Projekat je po drugi put ргорао u zemlju. Prolazile su godine. Moja animalistička opsesija je tinjala. Zbirka životinjskih glasova se obogaćivala imi smo najzad uspeli da sročimo jedan devetominutni eksperiment, Govorfaune. Godinama, radeći na najrazličitijim projektima, naročito u vreme snimanja serije Vreme fresaka, dodavali smo našem zvučnom arhivu najrazličitije životinjske glasove. Ton-majstor Zoran Jerković je, ne jednom, ustajao u praskozorje da bi snimao ptice, mukanja i blejanja, u časovima kada su velike tišine. Radovali smo se ponekad rezultatima tih preduzeća onako kako se raduju lovci posle trofejnih odstrela. Najčešće nismo znali, možda samo nasiućivali, šta ćemo s tom našom akustičkom lovinom. Magarca iz manastira Treskavac u Pelagoniji pamtiću kao svoj živi susret s jednim mitološkim bićem. Stajao je prelep i čist, crne i sjajne dlake, kao nekakav gospodar životinja, kraj gorostasnog susušenog oraha i... gledao u nebo. Ispod nas bio je ponor, izgledalo je kao da se izbeljeno mrtvo stablo još uvek grčevito drži za stenu da se ne bi survalo u provaliju. Sunce je bilo na zalasku. Krdo koza sa stotinu medenica protutnjalo je kraj nepomičnog magarca i kraj nas u oblaku prasine ispunjene mirisom čiste zemlje i životinjskog vonja. Magarac je gledao u nebo, s nekakvom smirenošću, kao da čeka znak. A onda se... nasmešio. Tu njegovu grimasu, upućenu nebesima, ne mogu drugačije da shvatim. Povremeno, istezao je glavu ka nebu, otvarao crne lopate svojih usana, sasvim lagano. Imao je velike,

122