RTV Teorija i praksa

dobronamerna reč, čak i mašina. Izazovnim tehničkim mogućnostima i ponudama nova elektronska naprava za čas prekine krhku nit misli i maštarenja. Ti skraćeni, brzi putevi savremene tehnologije velika su iskušenja za umetnost. Zamke koje sam želeo da izbegnem. Pisac ima svoju pisaljku, mašinu, prozor ili zid pred kojim piše, zid koji, рге ili kasnije, postaje neophodan. Tako je meni, bar neko vreme, bio neophodan Studio X i - ne dugogodišnji, već životni saradnik u poslovima zvuka, Zoran Jerković, ton-majstor. Navike, ako je u ovom slučaju uopšte reč o navikama, nisu tako uprošćena stvar kako se obično misli. Zatim, još iz vremena kada sam radio u pozorištu, ostao je u meni nekakav užas od tih poslednjih časova rada, nepodnošljiva misao da posle nekakvog petka ili subote ili utorka, svejedno, posle dana za koji je zakazana premijera - prestaje sve, svaki rad, svako dalje građenje i stvaranje, kada se više ništa ne može učiniti, trenutak kad predstava, kompozicija, delo, izlazi iz vas, nezadrživo se udaljava, prestaje svaka vaša moć nad nečim za šta ste sve do maločas mislili da je vaše. Nikada se nisam u potpunosti navikao na taj nasilnički prekid zahuktalog toka energije, imaginacije, misli. Eto, i zbog toga sam hteo da u Kelnu, deset ponuđenih dana, u dobro opremljenom studiju, s izvanrednom ekipom, Ijudima koji su u svoja radna iskustva übeležili Kejdža, Kagela, Štokhauzena... da priliku iskoristimo samo za luksuzan završetak posla. Keln, 26. novembar 90. Westdeutscher Rundfunk. Jutro Dan prvi Sastanak s ekipom u kantini. Odlučujemo da prvo preslušamo materijal koji smo sa sobom doneli. Sastanak traje nekoliko minuta. Kultura dijaloga, dogovora i komunikacije. Uzimamo kafe i silazimo u tonsku režiju Studija 3 koji se nalazi tri sprata pod zemljom. Kao da silazimo u podzemlje. Deset sati i deset minuta. Jedna od mnogobrojnih naših traka već je na magnetofonu, premotava se. Zvoni

134