RTV Teorija i praksa

godina, U katedralu ulazim jednom ili dvaput dnevno. Zadržim se unutra minut-dva, da udahnem tižinu. Prisiljavam sebe da za to vreme ne mislim ni na šta. Prepuštam joj se. Zna ona svoj posao. Bude me njena zvona svakog jutra. Kao da se nešto pomeri u meni kad god me taj zvuk trgne iz sna. Oni koji su ovde rođeni, oni koji provode život na domaku tih zvona, mora da nose u sebi katedralu sačinjenu od zvuka. Utorak, 27 novembar. Od jutros obrađujemo bušen. Doneli smo veoma dobar snimak. Vadimo dve kratke fraze i krstimo to ovako: „prvo pitanje” i „drugo pitanje”. Nameravamo da na „pitanja” odgovaraju glasovi životinja. Dolazi Klaus. Pitamo šta misli o dijalogu. Kao u „Crvenkapi” - kaže Klaus i smeje se kao da je došao da se igra. Međutim, u pravu je. Bušen na početku stava deluje kao lovački rog. Životinjski glasovi i lovački rog, protivno našim namerama, obrazuju nepoželjan sadržaj, uprošćenu priču. Dan završavamo sa „Žabama”. To je i inače bilo dobro ali sada je dorađeno i nadgrađeno. Sutradan, u sredu, predlažem da pređemo na sekvencu „Zvona” ali Benedikt insistira da ponovimo jučerašnji miks. Kao da počinjemo ispočetka. Koristim priliku da obogatim stav. Semplujemo jedan žablji kreket i ja dobijam klavijaturu da übacujem „poneku kap” kad osetim za potrebno. Na Zoranov predlog sve slojeve za sekvencu „Žabe” prebacujemo na digitalni višekanalac. Moje intervencije sa klavijature i „žabljim kapima” ići će na poseban trak. Tek posle toga pravićemo konačan miks. Eto, od primedbe da treba ponoviti miks u ime neznatnih ispravki, pravimo potpuno novu zvučnu konstrukciju. U jednom trenutku sa moje klavijature nije se čuo nikakav zvuk. Asistentkinja tim povodom s oduševljenjem priča kako je, radeći jednom sa Štokhauzenom, u istom studiju i u sličnoj situaciji, na nestali zvuk Štokhauzen prokomentarisao: to je bilo za anđele! Nešto kasnije, zanesen mogućnostima klavijature sa semplovanim kreketom, übacio sam više

141