RTV Teorija i praksa

„Perinog psa”, (Piter’s dog), žestoko režanje koje je svojevremeno snimio naš ton-majstor Petar Marić. Nešto s elektronskim napravama trenutno nije u redu. Benedikt predlaže da sutra koristimo vokoder za obradu psećih dahova ukoliko nam pođe za rukom da danas pripremimo „cviljenja” i „dahove”. Veče. Sedim u Klausovoj kancelariji i kroz zatvoren prozor slušam zvona Kelnske katedrale. Pričamo o sledećem poslu, projektu Arl, zvučni portret grada, za seriju „Metropole”. Кгај je novembra, katedrala više nije ni siva, oblivaju je hladne kiše i biće uskoro crna kad se sasvim nisko spusti zimsko sunce. I Rajna je sve drugo samo ne „rajska reka”... njeno ime je slovensko, nastalo je iz „гаја”. Jug Francuske, Provansa, Kamarg, delta Rone... reči deluju skoro bizarno, kao da . govorimo o nečem nepostojećem. Klaus je živeo u Arlu i Provansalac je u duši u meri u kojoj je to mogućno za jednog Nemca poreklom iz Rusije. Ispitujem kako on zamišlja zvučni portret tog grada, šta bi on, evo sada, stotinak metara od kelnske katedrale, voleo da čuje? Zvona, ptice, Ijude, jezik Provansalaca? ~Ti poznaješ kamen” odgovara mi na izgled apstraktno ali mislim da razumem šta hoće da mi poruči, Ne volim, uostalom, direktna saopštenja. Dan četvrti Jutro. Zoran i Benedikt sjaje od zadovoljstva. Raspakuju ganz neue - vocoder. Moram da priznam da mi nije baš sasvim jasno šta sve može taj „vokoder”. Radiću s njim prvi put. Važim za čoveka koji prilično spretno barata tehničkim napravama ali što se studijske tehnike tiče nema mi ravnog među neznalicama. Zoran ima običaj da kaže; - „Ako Arsa treba da pritisne jedno od dva dugmeta na miks pultu, nepogrešivo će pritisnuti ono pogrešno!” - Ton-majstori sa kojima sam radio čitavog svog radnog veka takvi su majstori svog zanata da prosto nisam bio u prilici da pritiskam dugmad. Godinama sam trenirao svoj mozak da sprave koje su u mom vidnom polju doslovno ne opažam. Ja sam samo slušao. Slušao spolja, slušao iznutra. Ali i to

143