RTV Teorija i praksa

Radoslav Lazić

TEATARSKA RADIO-KRITIKA

Razgovor s Dejanom Penčićem-Poljanskim, pozorišnim kritičarom Radio Beograda

Skoro dve decenije pišete i objavljujete pozorišnu radio-kritiku na programima Radio Beograda. Kakva su Vaša estetska i moralna, umetnička i stručna iskustva u pisanju pozorišne radio-kritike za radio? Trudim se da što preciznije kažem ono što mislim o viđenom, da iskažem vrednosni sud. Možda grešim, ali verujem da je to najvažniji zadatak pozorišne kritike. I pozorišnog kritičara. Ne da uspostavlja i brani svoju estetiku. Pozorišnu estetiku formulišu teatarski stvaraoci. Na kritičaru je, kao i na gledaocu, da je prepozna. Neverujem u pozorišnu kritiku koja treba (i može) teatar da vodi napred. Da mu postavlja zadatke. Kritičari koji svoju ulogu shvataju kao predvodničku, koji žele da kreiraju teatar svoga vremena, zapravo su promašeni stvaraoci, reditelji ili dramski pisci. Bilo stoga što se nisu usudili da se upuste u stvaralačku avanturu, bilo stoga što su se posle neuspelog ili neshvaćenog ostvarenja zamišljenog preselili u gledalište. Postao sam kritičar onda kada sam shvatio da mi se više dopada ili je bliže mom temperamentu ili da najviše odgovara mojim stvarnim kreativnim moćima, svejedno, uloga gledaoca, od uloge tvorca pozorišne čarolije. I tu je negde, možda, odgovor na postavljeno pitanje. Pozorište je za mene bilo, jeste, verujem i biče,

187