RTV Teorija i praksa

pomogle da artikulišem ono što sam, do tada, samo naslućivao. Da je teatar, mada jedna od najstarijih, tek pojavom reditelja prestao da bude primenjena umetnost. U odnosu na literaturu, naravno. Da ne budem pogrešno shvaćen, nisam zagovornik takozvanog rediteljskog pozorišta. Bar ne onog koje dramski tekst shvata kao pretekst rediteljske kreacije. Mislim da je suština u kreativnom koautorstvu. Pri čemu pesnik, mada više nije jedini autor, ne gubi, već dobija. Reditelj je onaj stvaralac koji zastupa interes trenutka u kome je nastala predstava. Reditelj će svevremeni komad učiniti savremenim. Strani domaćim. S druge strane, kada je savremeni dramski tekst u pitanju, reditelj je „zadužen” da ga oslobodi svega dnevnog i prolaznog. Svega što samo kao dnevno ima vrednost. Da ga „preporuči za večnost”. No, da se vratira postavljenom zadatku. Ako se ograničim na vreme u kome javno i profesionalno kritički procenjujem teatarsku „produkciju”, onda bi u mojoj ličnoj antologiji mesta sigurno bilo bar za nekoliko predstava koje sara video na Bitefu. Neka to budu, za ovu priliku, Dom moga oca po Dostojevskom Euđenija Barbe, Molijerov Tortif - druga Planšonova postavka (gledao sam i prvu) i Na letovanju Maksima Gorkog - Petera Štajna. Ostalih sedam mesta „rezervisao” sam za ostvarenja našeg teatra. Za Tarelkinovu smrt Suhovo Kobilina - Branko Pleša (Jugoslovensko dramsko), Areteja Miroslava Krleže Georgij Paro (Dubrovačke Ijetne igre), Sablazan u dolini Šentflorijanskoj Ivana Cankara - Mile Korun (Slovensko Ijudsko gledališče, Celje), Pučinu Branislava Nušića - Dejan Mijač (Jugoslovensko dramsko) Oslobođenje Skoplja Dušana Jovanovića Ljubiša Georgijevski (Slovensko narodno gledališče, Ljubljana), Mefista Vide Ognjcnović, po Klausu Manu - Vida Ognjenović (Narodno pozorište, Beograd), Ujka Vanju A.P. Čehova - Đerđ Harag (Ujvideki Szinhaz, Novi Sad). Možda će mi se, kada ovo budem čitao, kroz nekoliko godina sigurno, učiniii da je, pre nego njima, mesta bilo nekim drugim predstavama. Možda i nekima

194