RTV Teorija i praksa

nasleđe, jedna strategija izgradnje prostora iz ranijih vremena i nova strategija koju nije inspirisala dosledna teorija kulturnog razvoja u velikom gradu. Grupisanje kulturnih potrošača samo unutar nekoliko kategorija prema visini primanja, svedoči o svođenju obima filmske i pozorišne publike ograničenim ekonomskim mogućnostima stanovništva, izraženim u ličnoj potrošnji. Takođe je, iako s modifikacijama, televizija doprinela smanjivanju bioskopskih i pozorišnih posetilaca. Ukupno sadejstvo, zaključuje autor, nagle urbanizacije, stvaranja nehomogenog socijalno-kulturnog prostora u okviru aglomeracijskog područja koje se sve više metropolizovalo, zakasnelog prodora televizije u relativno zaostalu društvenu sredinu, promena u obimu i strukturi potrošnje izazvanih socijalno-ekonomskim uzrocima, a u periodu porasta standarda i sa obeležjima statusne potrošnje, snažno su uticali na formiranje i karakteristike beogradske bioskopske i pozorišne publike. Načela kulturne politike više su pogodovala privilegovanim stanovnicima, pa u odnosu prema filmu i pozorištu nije bilo istinskog kontinuiteta i primerenih rešenja, što se odrazilo kroz nedoslednost i kolebljivost prikazivača filmova i pozorišnih kuća. Najveću slabost opšte kulturne politike Nemanjić vidi u nezavršenosti, pa i zaustavljanju procesa demokratizacije i decentralizacije kulture. Narušavanje jedinstva kulturnog procesa - stvaranja, rasprostiranja i prijema - dovodi tokom posmatranog perioda u Beogradu do osipanja i takvog strukturisanja publike, gde, po autoru, preovlađuju nestalni slojevi. Nastojeći da proceni obim potencijalne publike i kretanje nepublike, Nemanjić otkriva veliki broj kulturno deprivilegova'hih i pasivnih stanovnika s obzirom na posećivanje bioskopa i pozorišta. „Centrifugalni talas” je mnoge Ijude, smanjujući im pokretljivost, udaljio od izvora kulturne komunikacije, pozorišta i reprezentativnih bioskopa.

237