RTV Teorija i praksa

Pad bioskopskih poseta, nalazi autor, zbio se u uslovima naglog populacionog rasta, radikalnih promena u načinu života i relativno nerazvijene bioskopske mreže. Za stabilizovanje filmske situacije potrebna je kulturna klima u kojoj gledalac postaje sve samosvojniji prema ponudi na filmskom tržištu. Pozorišna publika je, pokazuje autor, prošla kroz različite faze, gde se proces demokratizacije prožima razvojem građanskog nacionalnog i jeftinog populističkog pozorišta, koje je odgovaralo određenim slojevima, pre svega srednjoj klasi. I mada se broj pozorišnih znalaca nešto uvećao, stalna pozorišna publika se destabilizovala, ostavljajući na sceni nesigurnog, povremenog posetioca, što nije dovoljno za stabilnu publiku u celini. Knjiga Miloša Nemanjića predstavlja zamašno, sistematski vođeno i široko postavljeno istraživanje, sa razrađenom pojmovnom i analitičkom aparaturom, kao i teorijskim postavkama kako u opštoj konceptualizaciji, tako i u problemskim sekvencama. Podrobnost i organizacija empirijske argumentacije zasnivaju se pre svega na statističkoj evidenciji, sekundarnoj analizi podataka i preuzimanju ili reinterpretaciji relevantnih nalaza posebnih ispitivanja. Međutim, proučavanje publike podrazumeva, bar u ravni kontekstualne eksplikacije, uspostavljanje i vrednosne perspektive u dimenziji umetničko-estetskog procenjivanja. Na metodološkom planu problem je što takvo prosuđivanje ne proističe iz modela sociološkog istraživanja. Autor ovaj problem rešava dvostrukom ulogom ulogom korisnika kompetenlnih kritičkih izvornika i poznavaoca umetnosti iz ličnog učešća u estetskoj komunikaciji. Čini se, otuda, da je unošenjem vlastitog iskustva u polje vrednosti intcrpretaciju pomerio bliže tradicionalnom poimanju kulture. Time se u zastupanom pluralizumu publika - ne kao paralelnosti nego u međusobnom, većem ili manjem, prožimanju donekle prikriva konceptualno pitanje značcnja i društvene sadržine medijske kulture. Suprotstavljena filmskoj i pozorišnoj publici, ova kultura izmiče i

238