RTV Teorija i praksa

saopštenja, pretvorena u erupciju „vrućih” informacija, često u formi eksplikacije, i gotovo se podredila nužnoj aktuelnoj propagandi. Pri tom su zanemarene sudbine pojedinaca i Ijudske patnje. Dakle, čovek kao Ijudsko biće koje pati, bio je često (svesno ili nesvesno) zaboravljen, odnosno zapostavljen, medijski neophodan da se prikaže i tretira kao žrtva. Uz to je gotovo uvek bilo prioritetno saznati njegov stav, izvući, ili iznuditi odgovor koji je u sebi sadržao odgovarajuću političku konotaciju. Često su zanemarivane duša žrtve, kao i potreba gledaoca da se identifikuje sa njom, sa njenom patnjom, a ne da se napaja (često izlišnim) predrasudama. A predrasude mogu postati veoma opasan virus u stvaralačkom pristupu temi; zbog toga je više nego potrebno temu pomno istraživati.

Manastir u Bogovađi (mati Evpraksija i reditelj B. Kalezič) - foto Branko Pelinović

U kritičkom odnosu prema stereotipnom dnevnopolitičkom metodu prikazivanja Ijudskih sudbina, koji često podseća na nesvesnu „igru Ijudskom patnjom” jednog broja predstavnika ~TV novinarske škole” i neiskusnih reportera, nedoraslih profesiji, teži se ka tome (što potvrđuje i ozbiljan pristup u fazi istraživanja i do sad snimljeni materijal od preko 50 sati kao građa za buduću emisiju) da dokumentarna

122