RTV Teorija i praksa

davala mogućnost da se stvori zasebna dramaturška epizoda. Prilikom istraživanja u Dečjem selu S.O.S. u Sremskoj Kamenici, gde boravi oko 160 dece, uglavnom napuštene ili prepuštene tuđoj brizi, pronašli smo dve devojčice (sestre) čija je majka od рге 6 godina u KP domu Sremska Mitrovica, jer je s predumišljajem sa svojim Ijubavnikom übila sina od 6 godina, njihovog brata. U to vreme nosila je u utrobi dete od Ijubavnika, koje je u zatvoru i rodila, i zbog te okolnosti oslobođena smrtne kazne i osuđena na 20 godina robije. Od tada dete više nikada nije videla. Ova situacija nas je navela da dve devojčice odvedemo da posete majku u zatvoru i snimimo njihov susret. Sitna, na izgled ne previše zla, ali vražjeg, grabljivog pogleda, ta nazovimo je žena-monstrum izgledala je jadno pred svojim ćerkama koje nisu ni za tren dozvoljavale da im se majka približi, dotakne dušu. lako male, još nezrele (12 i 8 godina) M.V. i M.D. duboko su i vešto potiskivale osećaj stida zbog majke, svesne kakav je zločin počinila. Autorova zamisao je bila da kamera „krene” od žagora dece u sali za igranje, pesmom „Маша Huanita”, i prati iz „sela” odlazak devojčica u zatvor, gde beleži njigov susret sa majkom što već u nemontiranom materijalu, koji smo imali priliku da vidimo, veoma impresivno deluje. Istražujući temu sirotinja pošlo se od činjenice da „Jevrejska” više ne postoji. Umeslo nje - tzv. klubovi penzionera, gde dolazi da se hrani beogradska sirotinja. Socijalne slučajeve nalazili smo na Starom sajmištu, železničkoj stanici (gde smo snimili i akciju kupljenja socijalnih slučajeva od Gerontološkog centra, koja se organizuje jednom u 2-3 meseca) i vezali tematski za klubove u kojima se hrane i đornove za prihvatanje socijalnih slučajeva i starih lica. Nekoliko karakterističnih sudbina, koje intenzitetom tragičnosti (kao što je sudbina Bože Babića - velikog stvaraoca, intelektualca, koji živi na ivici egzistencije na Starom sajmišlu) opominju društvo, asocijativnim putem upućujući na stvari koje će još đugo biti naša briga i briga naše „donekle” neizvesne budućnosli, a u kontekstu sadašnjeg vremena i one kao problem postoje.

133