RTV Teorija i praksa

se govorna aktivnost odvija pri izdisanju vazduha, kada se izbacuju štetni gasni produkti (ugljendioksid). Produženje izdisajnog kraka pri govorenju u stvari je korisno jer se više štetnih sastojaka izbacuje iz organizma. Vešt govornik to mora da zna. I to je još jedan dokaz funkcionisanja čovekovog bića kao jedinstvenog organizma. Samo govorenje ne ide na štetu delovanja opštih zakona u smislu postizanja korisnih efekata sa Sto manje snage. Samo dobro govorenje vezano je za ovaj zakon, ono doprinosi širenju plućnog kapaciteta i uvežbavanju dužine trajanja izdisajnog kraka, pri čemu se jedna poruka može bolje osmišljeno preneti. Ono što svaki poslenik na radiju i televiziji mora da zna to je da tzv. biološko disanje (trajanje udaha i izdaha oko 0,20 ml/s) nije u składu sa dobrom veštinom govorenja. Tako se ne sme disati, jer se u tom slučaju prekida govor u sredini reči iii u sredini sintagme, i na taj način razbija misaona celina do koje treba da dođe slušalac. Takvo govorenje pri čitanju teksta, a rede pri samom govoru, razbija smisao i čini govor nerazgovetnim i neprikladnim za slušaoca. Takav govornik čini slušaoca nervoznim bilo da razume iii ne razume sam tok govorne poruke. A samog govornika čini zadihanim i nezadovoljnim prilikom čitanja teksta. On pri takvom čitanju izgleda kao da je uplašen. U kriznim situacijama, kod neveštih i neuvežbanih govornika, u stanjima straha i napetosti iii i zamora, javlja se takav govor koji onemogućava prenos poruke. Tom prilikom prenosi se samo slrah i nespokojslvo na slušaoce, a ne suśtina poruke. Osim toga, nedostatak daha menja i brzinu govorenja. Brzina govorenja menja preciznost u artikulaciji. Nepreciznost artikulacije menja razgovetnost govora. Oni govornici koji nemaju stabilan izgovor i automatizovane standardne glasove počinju da prave mnogo veći broj omaški u govoru pri artikulaciji glasova. Te omaške opasno menjaju smisao ili dovode do kalambura. Čitava poruka se obesmišljava, a njeno prihvatanjc postaje neizvesno. Znači, dolazi do neispunjavanja osnovnog zadatka govora preko sredstava masovnc komunikacije, tj. do

210