RTV Teorija i praksa

Međutim, paralelne studije filozofije kod prof. Dušana Nedeljkovića, dr Bogdana Šešića i gostujućeg prof, dr Marijana Tkalčića iz Zagreba, konačno i presudno su delovale kao dominanta u shvatanjima, pogledima i idejama u odnosu na estetski fenomen umetničkog dela pozorišne predstave, tako da sam često voleo da ističem da sam režiju velikim delom izučio na studijama filozofije. Sta bitno karakteriše Vaš rediteljski rad u oozorištima, na scenama Smedereva, Užica, Kragujevca i Sapca? POZORIŠTE. Priroda umetničkog fenomena pozorišta ne razlikuje se od prirode umetničkog dela bilo koje druge vrste, slikarstva, vajarstva, arhitekture i dr. I kod jednih i kod drugih u osnovi je da kroz čulno-opažajno izražavaju određen idejno-emocionalni sadržaj (kod predstave „osnovnu ideju dela”, unutraśnju logiku), proporcionisane izvesnom estetskom merom („Estetsko obrazovanje publikę,” „Naś glas”, Smederevo 1955). Taj postulat ističe i određuje estetsku meru tj. kategoriju estetskog definitivno kao faktor proporcije između oblikovnog i sadržajnog, pa ćemo se prema torn doslovno svođenom na proporcionisanje i dalje orijentisati kad je u pitanju estetika/estetsko. Kako to izgleda u praksi pokazaćemo na primeru realizacije dela Smrt majke Jugovića Ive Vojnovića koje sam postavio ~u čast 150. godišnjice Prvog srpskog ustanka i Dana Republike” na sceni Narodnog pozorišta u Smederevu premijerno za 29. novembar 1954. godine. Svakoj predstavi kao pozorišnom činu pristupao sam prvenslveno kao likovnom povodu (u čemu su mi zdušno pomagali vrsni scenografsko-kostimografski stvaraoci - Dorijan Sokolić, Ružica Nenadović, Mara Trifunović-Finci, Sava Baračkov i dr.) tako da je od samog početka lični pozorišni izraz i stav bio pretežno i izrazito slikarski. Taj „lični izraz” kasnije je, već kada sam napuštao pozorište, iskazan u „programatskim stavovima" članka

216