RTV Teorija i praksa

za koji smatram da je baš ono Sto treba da nam budę pravi način, da nam budę put i da budę ono što se kaže pristup u režiji televizijskih emisija. Ovde smo govorili o permanentnom obrazovanju. Izbacio bib jednu krilaticu permanentne igrę - ako treba da se permanentne obrazujemo, treba permanentne da se igramo! I mislim da je problem kad rešavamo Sta je pristup i tu problematiku pristupa, da treba za svaki nivo naći odgovarajuću igru. Tip igrę. Dećji, intelektualni... C. ANTIESTETIKA? Medutim, hoću da jednu drugu stvar podvučem - tu kontrapoziciju, kontrapostavljenost - televizijske estetičnosti, jer do danas su sva umetnička dela bila uvek nešto odvojeno od života, nešto artificijelno. Uvek je čovek govorio jedno je život, jedno je stvarnost a drugo je ono Sto je slika i tako dalje, i to ima svoje zakonitosti, znači on je uvek iSao u takozvanu transpoziciju, on je uvek transponovao, uvek prebacivao negde. Zato hoću da kažem da televizijska estetika kad gleda fenomen televizijske emisije ne govon tu o pozieiji trans-pozieije, transponovanosti, nego in-pozieije, inponovanosti, Sto će reći da je ona u samom životu i mislim da je akcenat na životnom i da je naś postupak montažni, kolažni, mozaićki itd., potreban da u toj stvarnosti koją je pred nama, na neki način teievizijski interveniše. Dakle, svoj kreativni status televizija, rekao bih, a ne svoju „estetsku prirodu” (estetike kao fenomena tradicionalne misaone aparaturę) osvajaće preimućslvom svoie elektro-kibernetske ideaeije, kao medij elektronski prosvetljene slike (trenu-lačno) baćene na daljinu ćime će na teren „televizijske estetike” vratiti autentičnu istino-sličnost i auiohtonu živovernost idea-videa - ćime se vrSi na specifičan naćin medijski specifićno „prcnośenje sveta u sliku javnosti”. 1992

227