RTV Teorija i praksa

80% finansira iz državnog budžeta; od 1984. godine emituje „reklame nekomercijalnog tipa”, dakle „reklame opšteg društvenog značaja”. Od 1989. godine uvedene su na televiziji a od 1991. godine i na radiju ove RD komercijalne reklamne poruke. Zakon je 1987. godine dozvolio, pored toga, i po jedan komercijalni TV kanał za svaku jezičku zajednicu u Belgiji. U Grčkoj ERT (Elliniki Radiophonia Tileorassi SA) kao javni i državni sektor, ostvaruje prihode na osnovu toga što potrošači električne energije plaćaju pretplatu proporcionalno potroSnji (ali ne viSe od 350 drahmi). Oko 31% njenih prihoda, ipak, potiče od EPP čije se vreme zakonom ograničava na 8% dnevnog programa i 10 minuta u toku jednog sata. Program se, pri tom, ne sme prekidati reklamama. U Portugaliji EP/RDP (Radiodifusao Portuguesa), kao javna organizacija, ostvaruje 80% prihoda od pretplate, 14% od EPP, 2% od javnih i 4% od tzv. ostalih prihoda. Druga, mlada (od 1979. godine) javna televizijska služba RTP (Radiotelevisao Portuguesa) dobija godiSnju sumu sredstava u zavisnosti od obima programa a reklame su joj ograničene na 15% dnevnog trajanja programa. Iz toga proističe da ima sledeću strukturu prihoda: 61% pretplata, 38% EPP i 2% ostali prihodi. U Švedskoj SR (Swedish Broadcasting Corporation) je nekomercijalna javna organizacija, sa četiri već pomenuta preduzeća, koją se sa 92% finansira od pretplate (čiju visinu svake godine određuje Parlament), 1% od javnih i 6% od ostalih prihoda. Specifičnost je u tome Sto pretplatu skuplja posebna ovlaSćena organizacija (RIKAB) a Parlament odreduje sumu koju će od toga dodeliti SR. U Švajcarskoj SSR (Societe Suisse de Radiodiffusion et Television) spada u javne i neprofitne organizacije definisane kao „društvo privatnog prava” čija se delatnost finansira sa 70% od pretplate , 26% od EPP i 4% od ostalih prihoda. I ovde je prikupljanje pretplate dislocirano i u nadleźnosti je PoSte, koją zadržava 23% za izgradnju i održavanje mreže predajnika a 77%

36