RTV Teorija i praksa

skrivanja - a postupak je samo naizgled paradoksalan. Jer, kao državni ili privatni, partijski ili konzorcijski, nacionalni ili transnacionalni kapital, nije obavezna ргеша drustvu. Proizvođenjem emisija, posebno onih ciljanih na ~istinu“ informacije, kao proizvođenjem robe kojom se može ideološki manipulisati svest građanina, kao u oblicima robne razmene, televizija uvek daje manje vredno za veću vrednost. (Moralnost je uvek pod znakom pitanja.) Televizija uvek više dobija nego što daje, jer u formiranju moralne i političke svesti dobija neviđenu snagu ijer je, u vreme informatike, koju je i sama podigla na najviši nivo, postala potreba Ijudi. Neophodna, čak nasušna potreba ali jednosmema. Jer, medij onemogućava jednakost u ovakvoj (robnoj, trgovačkoj) razmeni. Ideologija je vlasnik koji samo prodaje. Prodaje, gledanog, gledaocu. A gledalac neselektivno sve kupuje, pretvoren u neautentičnog manekena, piona, lihvarskog novca i njegove moći, lihvarskih kamata u razgrađivanju duhovne strukture jedne moći, čiji se nepotrebni ostatak oplođuje promenom vrednosti žive čovekove ličnosti. Ali uticaj može biti i koristan, zbog često benignog karaktera odnosa televizije prema pomenutom vlasničkom otuđivanju. Recimo, u emisijama naučnog, kulturnog i umetničkog sadržaja (ali i tu pod kontrolom i ne bez vlasničkog odnosa: autori, dela, poruke, propaganda, korist i trgovanje itd.) uz neprevaziđene potencijale i koncentraciju informacija, televizija se, prema ciljanom gledalištu, više ili manje, odriče svog lihvarskog interesa. Pretpostavimo i da gubi, i pristaje da gubi, od osnovnog interesa koji je kao medij dnevnih informacija najdirektnije karakteriše. Međutim, ne ispušta mušteriju, koja samo kupuje, ona ga i kreditira. Kulturno-umetničkim, sportsko-rekreativnim, zabavno-populamim, populamo-naučnim, svim vrstama šund i kič emisija kreditira mase, koji u istom dućanu vraćaju ono što su kupili istom vlasniku. I televizija postaje dnevni hleb, nasušna potreba. Da televizija razume smisao tog otuđenja dokazaće se prisustvom u tom ~hlebu“ i potaše, i kukuruza, i štirka i cementa, pa i drugih probavljivih ili manje probavljivih stvari. Televizija što niže cilja, to više apsorbuje. Samo, ipak, ne zaboravimo da je televizija veličanstveno oruđe u rukama Ijudi. Za mene je ona deveto čudo sveta. Svet se više ne može zamisliti bez nje. Uprkos vlasničko-ideološkim, manipulantskim aspiracijama dragoceno je ono što ona kao medij može - pa i u humanom smislu, A ni svoje humane misije televizija se ne odriče. Da li je to igra - neka ostane bez odgovora.

162