RTV Teorija i praksa

LALE; Ne vredi to, Stričeviću, veruj mi. STRIČEVIĆ: Slušaj ti, kolega. Ja... ti si mene danas izminirao. To je fakat. Ti si meni govorio jedno, a u veću si govorio drugo. Pokušao si da me upropastiš. Uostalom, nije važno... Ja žurim. Jasna, odlazimo. JASNA: Nismo ni ručali. STRIČEVIĆ: Nema veze. JASNA; Lale će mene otpratiti. STRIČEVIĆ; Ja sa tim... drugom... ne želim da imam više nikakva posla u životu. Zbogom, gospodine! JASNA: Rekla sam jasno i giasno da će me ispratiti Lale do kuće. STRIČEVIĆ: Zar ti ne ideš sa mnom? JASNA: Tebi bi bilo bolje da ne voziš pijan. STRIČEVIĆ: Ja pijan? JASNA: Dobro, ti nesrećan... STRIČEVIĆ: Nesrećan? Vrlo dobro... ne, ne. Ne baš nesrećan. Mutan. JASNA; Mutan, mutan, mutan, mutav... (Zasmeje se.) Novo groblje - glavna aleja, dan. Posle zvršetka jedne sahrane svet se, pored crkvice, vrača alejom ka grobljanskoj kapiji. Stričević je među poslednjima. Kod crkvice on prilazi jednom starom, ali krepkom čoveku (profesor Đokić). Polako, nogu pred nogu idu prema kapiji. STRIČEVIĆ: Otkud vi, profesore? Baš mi je milo. ĐOKIĆ: To si ti, mladi Stričeviću? STRIČEVIĆ: Ja sam, Ranko. ĐOKIĆ: Pamtim to, momče. STRIČEVIĆ: Dvadeset godina najmanje nisam vas video. ĐOKIĆ: Dvadeset? Istinaje. STRIČEVIĆ: Celo to vreme ste tamo, u Vmjačkoj Banji. ĐOKIĆ: A ovo danas? Šta kažeš, a? STRIČEVIĆ: Pravim se da ne shvatam Zar da se übije? ĐOKIĆ; A ja došao ovamo da sredim penziju. Pravo da ti kažem, više ne volim Beograd. Jedva sam se prisilio da dođem. I eto, kakva novost: jutros, čim sam otvorio novine...

181