RTV Teorija i praksa

STRIČEVIĆ; Ija! ĐOKIĆ: Sve mi se odjednom sručilo: vi, moja deca, Nora... (Zasuzi). STRIČEVIĆ: Nemojte, profesore. ĐOKIĆ: Ništa, ništa... Nego, ti si, čujem, imao intimne veze sa Norom. Kasnije, je li? Što ćutiš? STRIČEVIĆ: Jedino čega sam bio svestan kad sam s njoin, to je da nešto ide, ide, teče, vuče nas oboje bez otpora. Neki vir, vrtlog. Smrtno mami. Ja hoću da pobegnem, morara; ali opet, s njom sam komotan, razumete... Kao sa bratom, sa sestrom koju nemam. Kao sa samim sobom. ĐOKIĆ: Da ne izmišljaš ti to? STRIČEVIĆ: Ja govorim konfuzno, verovatno ne uspevam da vam objasnim. Ali ja sam u njoj gledao i video svoju sopstvenu sudbinu. Razumete li? ĐOKIĆ; Izmišljaš, izmišljaš, sinko. STRIĆEVIĆ: Možda i izmišljam. ĐOKIĆ: A znaš zašto? Ja mislim ovako: Nora je u stvari tebi kao neki simbol prošlosti, tvog detinjstva, onog predratnog blagostanja u kome ste odrasli - i ti, i moja dva sina, i Nora, i ceo taj buljuk dece iz boljih kuća. STRIČEVIĆ: Može biti. U stvari, vi ste u pravu, profesore. ĐOKIĆ: A možda te muči još određenija neka uspomena. STRIČEVIĆ: Čujete šta oni govore o Nori, nad njenim grobom. „Vredan službenik, korespondent, na delikatnom mestu u svojoj ustanovi tolike godine, divan prisan drug i čovek". Zašto se niko ne usudi da kaže glasno ono što svi misle? ĐOKIČ: Eh, boga ti. STRIČEVIĆ: Ali ovo je poslednji razgovor o njoj na svetu, razumete li? ĐOKIĆ: U konvencionalnim prilikama treba se ponašati konvencionalno. STRIČEVIĆ: Smrt - zai' je to konvencionalnost? ĐOKIĆ: Nije smrt nego sahrana. A sa smrću mi nemamo veze. Evo, ti se upinješ, verovatno si se već napio, i sad se istreznio, i opet ćeš se večeras napiti da bi dokazao sebi kako saučestvuješ sa Norinom smrću. STRIČEVIĆ; Profesore, moramo se truditi da taj fakt shvatimo ozbiljno, da toj komediji ne dodajemo još glupije komične

182