RTV Teorija i praksa

ĐOKIĆ: Mislim, počinjem da shvatam svoju nesrećnu decu... STRIČEVIĆ: Vidiš, Jasna, Viadislav... JASNA; ...Znam, profesorov stariji sin... Šta je bilo sa njim? STRIČEVIĆ; On je umro od te svoje paralize u leto 1944. godine, kao ideolog antikomunizma i nacionalizma. A Radoslav je hteo da produži bratovljevu misiju, da nosi njegovu zastavu. Zbog brata, zbog Nore... ĐOKIĆ: I pao je u histeriju. JASNA: Nemojte, profesore, tako. ĐOKIĆ: Kako nemojte? Nemojte, nemojte! Boga mu živog! A šta je posle bilo? Kaži, hajde, šta je bilo posle?... (Stričević čuti.)... Zašto ćutiš? JASNA: Zbog mene. STRIČEVIĆ: Ne. Čemu sada taj razgovor?! ĐOKIĆ: Star sam, sinko, razumeš li? Hoću da znam zašto sam ostao sam na svetu, kao kamen. (Zaplače). JASNA: Bože moj! ĐOKIĆ: A ti - kakav si ti to čovek!? Znaš vrlo dobro da sam čuo da si bio do poslednjeg časa... STRiČEVIĆ: Da, znam. Pa šta? ĐOKIĆ: Zar nisi mogao dvadeset godina da nađeš vremena da mi ispričaš. STRIČEVIĆ: Sto puta sam sedao da vam napišem, maminog mi groba, jesam. ĐOKIĆ: Pa zašto onda? STRIČEVIĆ: Radoslav... umro je na mojim rukama. Znate Tovarnik, kod Šida. Januar 1945, nemačka kontraofanziva. Mi u paničnom povlačenju. Haos. Radoslava je pogodio mitraljez u stomak. Jedinica je pobegla, ostavila nas. Jedan student i ja sami smo ga nosili. Tri dana je umirao u najpaklenijim mukama. ĐOKIĆ: To je najstrašnija smrt. STRIČEVIĆ: Umro je sa Norinim imenom na usmana. ĐOKIĆ; Zašto nisi došao? STRIČEVIČ: Kad se svršio rat, otišao sam prvo Nori. JASNA: Da, i ostao si kod nje. Jasno? STRIČEVIĆ: Što je najgore, Nora nije imala pojma da je Radoslav voli. Onaje žalila Vladislava, ako je uopšte žalila njega, a ne sebe i sve nas. Prvo sam se raesecima ustručavao;

187