RTV Teorija i praksa

Novopokrenuti radio programi nemaju jasno definisanu obrazovnu fimkciju, osim kroz muzičke sadržaje i kvazi-edukativne igre za slušaoce. Dosadašnja iskustva su potvrdila da raspored obrazovnih sadržaja u radio programima mora biti podesan, da je nemoguće sve obrazovne sadržaje isključivo prezentovati putem radija, posebno tamo gde je televizija podesnija, a da se u radijskoj prezentaciji obrazovnih sadržaja treba brže oslobađati obrazovnih stereotipa iz „vremena obnove i izgradnje“ i po sadržaju, i po načinu prezentacije. Socijalni, ekonomski i drugi društveni procesi ukazuju na potrebu permanentnog obrazovanja svih kategorija stanovništva. Pri tome se ne misli na stereotipne obrazovne sadržaje već na fleksibilne, prilagođene radijskom izrazu. Najradikalnije promene u odnosu na klasične opšte informativne programe, novi programi su ostvarili znalačkim korišćenjem selektivnosti sadržaja i eliminisanjem prenaglašenosti govora. Nije reč samo o sadržini i dinamici vesti već o vremenskom obimu, novinarskoj obradi, načinu prezentacije, što je kod većine novih programa locirano u jednominutni obim fleš vesti. Novinari i voditelji ovih programa stiču populamost upravo zbog razumljivosti u koraunikaciji sa auditorijem. lako se pravo javnosti društvenih grupa i pojedinaca na pristup izvorima informacija, na aktvno učešće u procesima komuniciranja, ne može svesti samo na radio komunikaciju, novi lokalni programi su učinili dosta toga da se razbije koncepcija „totalno informativnog“ ili „totalističkog radija“. Možda je i to dovoljno za početak, uz sve primedbe na vrednosno rangiranje programskilt sadržaja i poruka, jer se celovita programska funkcija ne može svesti samo na neposrednost. Najzad, raože se slutiti da su novoformirani programi možda na putu da ostvare i nešto od Brehtove vizije: „Radio bi mogao da bude najblistavije sredstvo komunikacije koje se može zamisliti u javnom životu, ogroman sistem povezivanja; mogao bi to da postane ako bude sposoban ne samo da emituje već i da prima; ako bude slušaocima omogućio ne samo da slušaju, već i da govore, tako da ih ne samo izoluje već i povezuje. Radio bi, dakle, morao da se odrekne starateljstva i da organizuje slušaoce kao staratelje“... Iz prvih iskustava novih programa potvrđuje se da su najslušaniji programi koji ostvaruju dvosmeran kontakt sa stanovništvom, radio sa participativnim sadržajima... da skoro preko 80 odsto potencijalnog auditorijuma sluša lokalni radio... - možda je i to dovoljno da se ostvari nešto od Brehtove vizije - slušaoci kao staratelji radija.

92